Evanđeoski ulomak XVI. nedjelje kroz godinu izvrsno se uklapa u ove ljetne dane kada se mnogi pokušavaju malo odmoriti i udaljiti od uobičajenih obveza i dužnosti. U njemu, naime, slušamo o apostolima koji su se vratili s prvoga misijskog poslanja. Oni podnose izvješće Isusu o svemu što su činili i naučavali. Izgleda da ih je sve to dobro umorilo te Isus nakon što ih je saslušao kaže: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Isus zna da svaki čovjek ima granicu zato ni ne želi da se apostoli odmah na početku iscrpe do kraja. Stoga ih šalje u osamu da malo otpočinu, da »dođu k sebi«.
Nakon zauzetog rada apostolima je potreban odmor, ne za ljenčarenje, već za prikupljanje snage za nove susrete s potrebitima. Oni su vršili poslanje koje im je Isus povjerio (usp. 6,12-13), a ljudi su prepoznavali iskrenost njihovih namjera pa su k njima dolazili. Vjerojatno su ih pratili u stopu. Mnoštvo je toliko okupiralo apostole da nisu imali kada ni jesti. Stoga je apostolima nakon nekog vremena bila potrebna osama. Iskreno i predano služenje ljudima iscrpljuje i umara. Iz tog je razloga bitna osama kao mjesto i vrijeme skupljanja novih snaga. Na Isusovu zapovijed: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto (…)«, apostoli se fizički odvajaju od mnoštva odlazeći lađom na samotno mjesto. Možemo reći da se na čas distanciraju od ljudi. Ne idu zato da bi pobjegli u osamu nego stoga što ih Isus šalje. Kao što su bili poslušni u trenutku kad ih je počeo slati dva po dva (usp. 6,7), tako su i sada poslušni kad ih šalje na zasluženi odmor pružajući im tako odmor od djelovanja i ljudi. Biti u osami ne znači živjeti izolirano od svijeta nego biti u intimnom susretu s Gospodinom koji jedini može ispuniti naša srca, okrijepiti dušu i obnoviti naše snage za nova djela. Upravo je to trebalo učenicima.
Nakon što je poslao učenike na odmor Isus se ne uznemiruje zbog mnoštva koje im, ni na samotnom mjestu/u osami, ne da mira nego se nad njima sažalijeva pa ih stane poučavati. Dok se apostoli odmaraju Isus ne miruje, on izlazi i vidi silan svijet. »Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.« Evanđelist u par riječi opisuje mnoštvo: »Bijahu kao ovce bez pastira«. Tamo gdje je neka potreba vidljiva, nastupa Isus. Kao što je kod učenika primijetio umor nakon povratka s prvoga radnog zadatka, tako kod mnoštva primjećuje neku vrstu izgubljenosti, nesnalažljivosti. Isus na taj prizor reagira sažaljenjem, doslovce silnim uzbuđenjem i dubokim šokom.
Zadivljuje nas opis Isusova ponašanja prema apostolima i mnoštvu. Kod prvih uočava potrebu za odmorom, a kod drugih važnost prisutnosti i poučavanja. Vidimo da Isus nije djelovao prema unaprijed isplaniranom programu već na temelju situacija i događaja, na temelju potreba i granica onih kojima je bio okružen. Isus je pravi učitelj i pastir. Kao učitelj poznaje granice, mogućnosti i sposobnosti apostola, svojih prvih suradnika, a kao pastir vidi potrebu stada, odgovoran je i zalaže se za ono/one koji su mu povjereni.
s. M. Tea Barnjak, mag. theol.
Razmišljanje uz Evanđelje XVI. nedjelje kroz godinu (Mk 6,30-34), god. B
Slika: James Tissot – Isus i apostoli (Brooklyn Museum)
