Kud će suza, nego na oko…
Isuse, plakao si, vele evanđelja, više puta.
Plako si pred grobom prijatelja Lazara,
prosuzio si nad narodom koji ti se sažalio,
jer su ti se na Galilejskim livadama činili
kao ovce bez pastira, te si ih nahranio…
Zaplakao si nad Jeruzalemom
što nije spoznao tko dolazi u ime Gospodnje,
zaplakao si jer znaš što slijedi
kad se odbaci Istinu i odreče Boga!
Vidio si kako će ti mnogi jedan dan klicati,
a sutradan uglas vikati: Raspni ga!
Isuse, tvoja suza ljudska je i Božja suza!
Bog, koji je radi nas postao čovjekom,
prosuzio je nad svojim stvorenjem.
Milosrdni otac nad izgubljenim sinom…
Ali je već, stvarajući nas na svoju sliku,
svakomu dao osobitu suzu, zjenicu oka,
da kroz nju gledamo sve:
sebe, svijet i sva čudesa Božja!
Ona nas podsjeća na tvoju suzu,
ali i na to da nas Bog voli
kao zjenicu oka svoga.
I gleda nas kroz suzu s nadom
da neće postati gorka suza razočaranja,
nego blagoslovljena suza radosnica.
prof. dr. sc. Ante Mateljan,
Vrata vjere, CUS, Zajednička izdanja, Split, 2014., str. 72.
Photo by Ed Leszczynskl on Unsplash
