U svijetu se odugovlači sa sklapanjem ženidbe, a obitelji se mnogo brže razvode i razvrgavaju. To je za društvo i pastoral uznemirujuća spoznaja, pa se pitamo: što se poduzima da bi se pravodobno predvidjele i sprječavale bračne i obiteljske nevolje, jer je nedopustivo rješavati samo posljedice? Nadovezujući se na Psalam 119,9, postavlja se pitanje: kako obitelj može sačuvati svoj životni i kršćanski hod? Za rješenjem se traga, s različitih znanstvenih područja, a kršćanin smisao svoga bračnoga poziva i poslanja promatra u svjetlu kroz evanđelja.
Obitelj narušava ravnodušnost prema svetomu, što u neotpornomu čovjeku stvara materijalističko predviđanje života, potiče elitizam, nadmoć karijerizma i nezdravih ambicija, kojima manjka razboritost i mudrost. Mnogi su brakovi poljuljani, jer su zastali u svjetovnim zamkama, pa od početka poznanstva i tijekom zaručništva nisu iskreno ulagali u bračno zajedništvo, združujući se nepromišljeno i sebično. Brak poimaju samo po dopadnosti i užitku, interesu i koristoljubivosti, osobnomu probitku i sebičnim ciljevima, pa se osjećajno navezuju i površno dodvoravaju, štoviše glume i zamagljuju stvarnost, misleći da će različite mane i prepreke same od sebe nestati nakon ženidbenoga obreda i, shvativši da ne mogu nikoga promijeniti, razočaraju se.
U mašti o sklapanju braka neki sanjaju o holivudskoj režiji vjenčanja ili se svjesno i podsvjesno nadahnjuju televizijskim sapunicama, često prekrivajući manjak ljubavi i uzajamnoga poznavanja. Mnogi se tijekom zaručništva, a često ustrašeni prekidom veze, ne usuđuju ili ne znaju uranjati u dubine svojih osobnosti, misleći da će, svečanim činom ulaska u brak, riješiti svoje snove.
Iza suzdržanoga ulaganja u rast novoga životnoga stanja, brzo se očituje nepripremljenost, štoviše nezrela ljudskost i osobnost, navike i ponašanja, stavovi i razmišljanja, manjak duhovnosti. Da bi se, čisto i postojano, očuvala obitelj, treba iskreno i stvarno, savjesno i budno, osobno i zajedno, odvažno i požrtvovno, prije i nakon sklapanja ženidbe, ustrajno ulagati u uzajamne odnose. Nužno treba produbljivati uljudbu zajedništva i duhovnosti, tananost ponašanja i dubinu razumijevanja, snagu povjerenja i strpljenja, jer se zrelost očituje u rješavanju napetosti.
Da se ne bi posustalo u obiteljskomu životu, bitno je da budući supružnici sklapaju brak svjesno i predano, odgovorno i zrelo, ponizno i s povjerenjem, a u tomu im uvelike može pomoći ozbiljna i sustavna crkvena priprema. Postojanosti odnosâ pridonosi evanđeoska prosudba uzajamnih želja. Nužno je vjerom, u zaručništvu i u cijelomu životu, osobno i zajedno preispitivati odnose s pomoću triju susljednih glagola: upoznati, prihvatiti i voljeti.
Upoznati se. Prije sklapanja braka, treba se zapitati: poznajem li sebe i jesmo li se nas dvoje istinito upoznali? Da bismo mogli rasti, trebamo se poznavati, znati što nam je Bog darovao. Ako netko sebe i drugoga promatra samo prema učinku kao mjeri vrijednosti, savršenošću, lošim mišljenjem o sebi ili pogrješnom duhovnosti može stvoriti neistinitu sliku o sebi i drugomu, što može ometati zaručnički i bračni život. Mnogi se mladići i djevojke združe, hodaju i sklope zaruke, koje se katkada oduže na više godina, a da se uopće ne upoznaju, a neki se, ubrzo nakon sklapanja braka, raziđu. Uzajamno se hodanje i suživot često svodi na osjećajnu razinu i površna čavrljanja, zabave i maštanja, bez ulaženja u ozbiljna razmišljanja o braku i obitelji, a sve češće ostaju na ‘virtualnoj’ razini. Pod upoznavanjem mnogi misle samo na spolne odnose i samohvalu, a zaborave govoriti o smislu života i svrhe braka, razgovora i dogovora, povjerenja i ljubavi, poniznosti i osluškivanja, poštovanja i razumijevanja, vjere i duhovnosti, djelâ milosrđa i župne zajednice, bolesti i patnje, odgoja djece i odnosa prema njihovim obiteljima, stav prema društveno-kulturnim i političkim zadatcima, prema radu, zaposlenosti i mjestu stanovanja, novcu i novčanom zajmu, usklađivanju dnevnih obveza i navika, primjerice radnih i duhovnih navika ili odnosa prema alkoholu, kladionicama, kocki, drogi, ovisnosti o tehnologiji itd.
Bez prosudbe i otvaranja spomenutih i sličnih rasprava, opasno je začahuriti se, zaplesti se u sebičnost i oholost, pa, sažalijevajući se, sanjati slobodu i živjeti dvolično, što dovodi do bračnih poremećaja i obiteljskoga rasula. Mnogi se, ustrašeni suočavanjem sa sobom, ne usuđuju upoznati sami sebe, a neki žele biti u vezi, ali se ograde psihološkim obrambenim zidom, koji nitko ne može preskočiti, ali ni sami ne mogu iza njega izići. Ne dopuštaju da ih supružnik upozna, jer se boje svojih slabosti ili nestvarnih očekivanja. No, odsudno je za životni sklad da zaručnici i supružnici otvorenim razgovorom, pa i prepirući se, bruse stavove i upoznaju se, jer svoje stavove i osjećaje, riječi i djela, vjeru i ljubav, nevolje i napetosti, prenose na svoju djecu.
Prihvatiti se. Prije sklapanja braka, i u baku, treba se zapitati: prihvaćam li sebe i prihvaćamo li jedno drugo? Svatko je od nas neponovljiv i svakomu je Bog dao poseban dar. Istinsko prihvaćanje sebe nije jadikovanje, nego je plemenita spremnost primiti sve darove koje nam je Bog dao. Naša je slika o sebi uvijek neistinita, ako se ne želimo prihvatiti onakvima kakve nas je Bog stvorio. To može biti ozbiljna prepreka za brak. Ako se supružnici, osobno i zajedno, ne upoznaju opasnost je da se duhovno, duševno i tjelesno ne prihvate, da ostanu jedno drugomu nepoznanica, a u braku se ne može živjeti kao dvije crte jedna do druge. Zbog unutarnje nepovezanosti, straha od napuštanja i samoće, boje se razgovarati o tim manjkavostima, pa često nastane mûk. Iskrenim razgovorom bistre se nesporazumi i produbljuju uzajamna prihvaćanja, vrline i slabosti, jer „snaga se u slabosti usavršuje“ (2Kor 12,9), reče sv. Pavao.
Ako netko ne prihvaća svoju osobnost, opasnost je da zakržlja i postane tjeskoban. U takvu stanju olako može stvoriti pogubna duševna stanja, manje ili više vrijednosti, upasti u narcisoidne i opsesivne poremećaje, što, na početku veze, može proći nezapaženo ili biti privlačno, ali tijekom vremena postaje nepodnošljivo i sudbonosno za brak i obitelj. Bitno je njegovati iskrenost i povjerenje, jer nekada i mala iskra može razbuktati sumnju, pa se sudrug osjeća neprihvaćeno, što ih može olako udaljiti i ukrutiti odnose. Ako se želi živjeti obiteljsko zajedništvo i prihvaćati jedno drugo, razgovor ne smije prestati, premda je i šutnja smislena.
Supružnici su pozvani jedno drugomu polagano otvarati svoju dušu i svoje srce. Tu tajnovitu jezgru povjerenja treba sveto poštivati, da se drugoga ne bi iznevjerilo i uvrijedilo, što može nanijeti neiscjeljive rane. Uzajamno prihvaćanje događa se i ostvaruje u ljubavi i vjernosti u bračnoj zajednici, a to je sebedarje. Tako se čuva i učvršćuje ljepota obiteljskoga života, jer bez prihvaćenosti nastaje otuđenje. Iskustvo prihvaćenosti ne počinje u braku, nego svoje korijene vuče iz ljudskoga prapovjerenja, doživljuje se začećem i rođenjem. Prapovjerenje nastaje u iskustvu koje čovjek doživljuje kada ga netko drugi prihvaća u njegovoj osobnosti i cjelovitosti i zato je odsudno da se muškarac i žena s ljubavlju i odgovorno odnose prema braku i djeci. No, treba znati da Bog prihvaća svaku osobu, pa je prihvaćanje supružnika u braku svojevrsno posadašnjenje i prikaz čovjekova praiskustva i trenutnoga iskustva prihvaćanja od Boga po Isusu Kristu.
Voljeti se. Nakon što su se upoznali, prihvatili i nadišli stupanj zaljubljenosti, treba se pitati je li sebe i drugoga, vole iskreno, a ne sebično. Ako me Bog poznaje, prihvaća i voli, zašto ne bih volio i ja sebe i svoga supružnika? Čovjek teži za srećom, a sreće nema bez ljubavi, a ljubavi bez slobode (Gal 5,19). Stvoren je iz ljubavi i za ljubav te može biti sretan samo ako ljubi i ako je ljubljen. Ljubav koja proizlazi iz koristoljublja ili prisile nije ljubav, jer sretna ljubav je ondje gdje se osobe slobodno daju jedna drugoj. Ako netko ima lošu i bezvrijednu sliku o sebi i da nemamo što drugomu darivati, taj potkopava osjećaj sigurnosti i ne može voljeti sebe, a tako ni drugoga. Stoga, ulaziti u brak bez stvarne ljubavi je besmisleno. Ako ne volimo sebe, kako ćemo prihvaćati ljubav!? Zar Isus nije rekao da trebamo ljubiti druge kao same sebe (Mt 22,39)? Ako želimo rasti u Bogu i s drugima, trebamo se mjeriti Božjim mjerilima i otkrivati znakove njegove ljubavi u nama.
Ljubav hrani, održava brak i obitelj na životu, čuva ih u miru i radosti, a bez ljubavi brak postaje mučenje. Da se ne bi upalo u zamku ispraznih svađa i ustrajnih nadimanja, podvojenosti i pohlepe, samosažaljenja i lažne sigurnosti, u braku je odsudna sebedarna ljubav. Ako se nisu upoznali i prihvatili, kako će se voljeti? Da bi se voljeli trebaju se uzajamno, cijeli život, upoznavati i prihvaćati, u svojim slabostima i vrlinama, padovima i podvizima, u mladosti i starosti, jer to je draž i ljepota sazrijevanja i životnoga rasta. Bez živosti spomenutih pothvata, brak zapada u dosadu, a da se ne bi trajno urušio, treba ga hraniti osjećajno i tjelesno, umno i duhovno krijepiti, odnosno brak i obitelj treba osvježavati porukom sv. Pavla: „Ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih“ (Fil 2,4).
U bračnoj domišljatosti pojave se i prijepori, nakupe se sumnje i strahovi, grijesi i padovi, ljubomora i zavist, kušnje i napasti, pa prijeti pukotina i krah života. Da bi se brak očuvao treba očuvati vjeru, ufanje i ljubav, povjerenje i razgovor, jer apostol Pavao, svjestan ljudske grješnosti, potiče vjernike i veli: „Sunce nek ne zađe nad vašom srdžbom i ne dajite mjesta đavlu“ (Ef 4,26-27). Brak ne može očuvati ljudska krutost i nepopustljivost, umišljenost i preuzetnost, tvrdoglavost i sjetnost. To može ljubav otvorena djelovanju Duha Svetoga. U očuvanju braka vjernicima ne mogu pomoći samo pravni propisi, psihološke terapije ni liječnički savjeti, ako prije svega u svomu srcu nisu pokrenuli kristološke odrednice opraštanja i pomirbe, jer „samo je u Bogu, mir dušo moja“ (Ps 62,6).
Ako postoji i kap ljubavi, tada je moguće duhovnim načinima u iskrenom i uzajamnom razgovoru rješavati i najveće poteškoće. Svađe i napetosti, sastavni su dio života, ali bogoslovlje križa nema posljednju riječ, nego bogoslovlje uskrsnuća. Isus Krist je na križu oprostio svojim neprijateljima, pokazavši da je uskrsnuće pobjeda boli i mržnje, patnje i smrti i da otkriva novu odrednicu života, radosti i mira.
U životu nikomu, pa ni obitelji, nije lako živjeti neoskvrnuto, ali svoj put može očuvati čistim, ako se hrani na Božjoj Riječi i svim srcem traži Boga (Ps 119, 9-16).
DAČ
