Treba li vjeroučitelj uvijek imati unaprijed spreman odgovor, naučen tijekom studija ili usvojen naknadno iz dokumenata i izjava crkvenog učiteljstva? Biti glumac, k tome i dobar glumac, koji će znati ublažiti teška, gorčinom ili bolom natopljena pitanja? Opravdati ono što se opravdati ne može? Preusmjeriti pozornost s uznemirujućeg, s područja nesigurnosti, na manje zahtjevne sadržaje?
Ima li pravo ostati bez riječi? Zanijemiti? Ima li pravo nemati odgovor na postavljeno pitanje? Ima li pravo ne izmišljati odgovor ondje gdje odgovora i nema? Ima li pravo zasuziti pred vjeroučenicima? Ima li pravo, zajedno s vjeroučenicima, poći u potragu za životnim odgovorima?
Nije moguće biti vjeroučitelj bez osobnog iskustva vjere, bez osobnog odnosa s Bogom. Jer riječi koje ne izviru iz srca, koje nisu proživljene, ne mogu prenijeti poruku, niti dati odgovor. One poput praha, prašine prolaze mimo vjeroučenika, zamućuju im pogled, zbunjuju ih, hlade im srca.
Biti vjeroučitelj uključuje spremnost za uzdrhtalost. Hrabrost da se s vjeroučenicima podijeli i ono što ih uzdiže, i ono što ih lomi. Hrabrost podijeliti s njima njihove čežnje, primaknuti im se pozorno, s blagošću i jasnoćom, kada im se duša zgrči usred životnih nevolja.
Ima li vjeroučitelj pravo postavljati pitanja na koja ni sam nema odgovora i nadati se da će mu vjeroučenici znati dati odgovor – ne onaj iz glave, nego onaj iz srca? Odgovor koji će i njemu pokazati put? Jer vjeroučitelj i vjeroučenici na istom su putu traženja i otkrivanja, upitanosti. I nepomirljivosti i prihvaćanja. Ako tome nije tako, nešto nije kako treba.
Sat vjeronauka obično započinje molitvom. Bitno je, moguće i presudno, da se ta molitva spusti iz glave i ustiju do srca. Da ga prožme. Vjeroučitelj će vjeroučenike znati uvesti i u tihu molitvu. U tišinu u kojoj progovara ne on, nego Bog.
Ne jednom, kad sam trebao pred nekim skupom izreći nešto iz iskustva vjere, iz iskustva susreta s Bogom, zatekao sam se u uzdrhtalosti. Hoću li znati izreći ono što sam doživio? Ono što proživljavam? Ono o čemu sam naumio posvjedočiti? I hoće li to doprijeti do onih pred kojima stojim? Hoće li im biti od značaja? Hoće li vrijeme, koje će provesti slušajući me, za njih biti izgubljeno? Ili nađeno? I za njih i za mene nađeno?
Često, gotovo redovito, kad mi pred nekim skupom valja progovoriti o duhovnim sadržajima, prije nego li uđem u dvoranu, ili gdje se već susret održava, pomolim se Duhu Svetomu. Molim ga da prisutni čuju samo one moje riječi koje će im biti vrijedno čuti, i da ih čuju onako kako je njima, upravo svakome od njih, dobro, potrebno. Molim ga da prečuju riječi koje im neće biti korisne, u kojima nema svježine i snage iskustva. Molim ga da mi pomogne da mu poslužim.
Kada sam, u jednom razdoblju, bio u službi srodnoj vjeroučiteljskoj, na početku susreta sam se molio za one koje sam bio pozvan poučavati. Molio sam se pred njima, glasno, s povjerenjem i predanjem, molio iz srca. Potom sam zamolio njih da se pomole za mene da budem dostojan povjerene mi službe, da im poslužim.
Nikada nećemo dovoljno znati jesmo li – i kako – poslužili. I nije važno da to znamo. Važno je samo da nam je stalo i da smo se potrudili. Ostalo i tako nije do nas, nego do Duha Svetoga.
