Ujutro otvorim oči i, prije nego što mi sluge donesu vodu i odjeću, uvijek na trenutak zaboravim tko sam zapravo ja. Što sam ja ovdje? Tko sam ja ovdje? Zbog čega sam ja ovdje? Pitanja i misli mi divljaju u glavi. U toj kratkoj, ali teškoj tišini nisam kraljica, nisam majka kraljeva, nisam žena o kojoj će se pisati u kamenu. Samo sam žena koja diše i osluškuje kako se prekrasni dan budi nad Solinom, kako sunce polako obasjava svaki kutak moga grada. Ali čim pogledam prema prozoru i ugledam zidine grada i kamene crkve koje se uzdižu u jutarnjoj magli, znam – kruna me čeka. Čak i kad je ne nosim na glavi.
Moj dan započinje molitvom. Ne zato što sam slaba i zato što bi tako trebalo, nego zato što znam koliko je teško nositi odgovornost nad ljudima koje nikada neću osobno upoznati. Hrvatska je zemlja široka, a glasovi naroda brojni. Ne mogu čuti svakoga, ali moram misliti na sve. Moleći se, tražim snagu da ostanem pravedna, ali i da ostanem čovjek. Jer kraljica koja zaboravi što znači biti običan čovjek prestaje biti dobra vladarica. Nakon molitve dolaze razne vijesti. Glasnici mi govore o suši koja je pogodila brojna polja, o jadnim seljacima koji nemaju dovoljno žita, o plemićima koji se prepiru oko zemlje i moći. Kažu mi da se narod okuplja ispred dvora, tražeći moju pomoć i odgovore na mnogobrojna pitanja. Svaka njihova riječ nosi posebnu težinu. Nekima sam mlada, a nekima prepreka. Malo je onih koji me gledaju samo kao Jelenu. Najčešće me vide kao simbol – simbol moći, reda ili straha. Kad sjednem u dvoranu među savjetnike, osjećam brojne poglede. Neki sumnjaju u mene jer sam žena. Ne govore to na glas, ali to se osjeća u praznoj tišini između riječi, u kratkotrajnim pogledima i odmjerenim rečenicama. Pitaju se mogu li uopće voditi kraljevstvo dok moj sin još nije preuzeo krunu. Pitaju se imam li pravo odlučivati. A ja se pitam nešto drugo: mogu li ostati pravedna, a da ne otvrdnem? Mogu li zapovijedati, a da ne zaboravim slušati? Vrlo dobro znam da zakon traži red, ali znam i da glad ne poznaje zakone. Zato sam naredila da se otvore kraljevske zalihe i da se pomogne onima kojima je pomoć najpotrebnija. Neki su mi to zamjerili, rekli su da kraljica ne smije pokazivati slabost. Ali ja ne vjerujem da je milosrđe slabost. Zapravo, vjerujem da je to snaga zbog koje narod ostaje uz svoga vladara. Najviše mislim na svoga sina, Stjepana Držislava. U njemu vidim budućnost kraljevstva, ali i vlastitu brigu. Želim da bude snažan i hrabar, ali nikako okrutan. Želim da poštuje zakone, ali i same ljude. Ponekad ga gledam kako stoji mirno, uspravno, i pokušava izgledati hrabro dok stoji pred dvorom, a u tom trenutku vidim dijete koje još uvijek traži malu dozu sigurnosti. Tada shvaćam da moja uloga nije samo vladati umjesto njega, nego ga pripremiti za dan kada će sam nositi vlastitu krunu. Zato gradim crkve i samostane, ne samo kao znak vjere, nego i kao mjesta gdje narod može pronaći mir i pomoć koja mu je potrebna. Želim da me pamte po djelima, a ne po strahu. Kamen može trajati stoljećima, ali pravda i dobrota traju u srcima ljudi i onda kada se kamen raspadne.
Kad padne večer i dvor se utiša, dolazi dio dana koji je najteži. Tada više nema savjetnika i nema važnih odluka koje se moraju donijeti odmah. Ostajem sama sa svojim mislima. Pitam se: Jesam li danas uopće učinila dovoljno? Jesam li nekoga spasila, a nekoga možda razočarala? Jesam li mogla donijeti bolju odluku? Znam da me ljudi možda pamte kao moćnu i snažnu kraljicu, ženu iz legende, ženu čije će ime biti uklesano u kamen. Ali ja znam pravu i vrijednu istinu. Moć nije u kruni, nego u odgovornosti. U spremnosti da nosiš teret važnih odluka i onda kad te nitko ne vidi. U snazi da ostaneš običan čovjek u svijetu koji od tebe traži da budeš više od toga. Ako me jednog dana budu spominjali, voljela bih da ne govore samo o mojoj vlasti i kamenu koji sam ostavila iza sebe. Voljela bih da znaju da sam pokušala biti pravedna i dostojna. Da sam pažljivo slušala svoj narod. I da sam, unatoč svemu, ostala Jelena.
Škola:
SŠ Ivana Lucića – Trogir
Put Muline 2B, 2122o Trogir
Učenik: Lionel Naimarević
Razred: 2.c
Mentorica: Anita Vuletin, prof.
