Je li u vašem životu previše buke? Umore li vas nekada ljudi sa svojim neprestanim, suludim i čudnim zahtjevima, pitanjima, komentarima? Kako se nosite sa svakodnevnim stresom? Kako god bilo, svi prolazimo isto. I svaki čovjek treba malo tišine. Svakog dana. Da predahne. Da njegova duša dođe k sebi. Da se odmori od beznačajnosti kojima se zatrpao za vrijeme kada je mislio da sve treba stići i sve napraviti. I da se bez njega neće ništa dogoditi. Ali se prevario. Jer je vidio da to ne ide onako kako je pomislio.
Isus se često znao povlačiti u tišinu. Četrdeset dana u pustinji moleći i posteći pripremao se za svoje javno djelovanje. „Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu“ (Mt 17,1). I preobrazi se pred njima. Trenuci koje je provodio u osami, vodili su ga u zajedništvo s Ocem. Tajnu života. Dubinu postojanja.
S vremenom sam jednu stvar o životu naučio. Nakon mnogo pogrešaka, promašaja i poraza. A ta je da ne ubacujem više tišinu u svoj raspored. Radim obrnuto. Svoj raspored prilagodim njoj. Poznato je da nekome treba šoping da zacijeli svoje rane. Netko se zavali u naslonjač i udubi u gledanje omiljene TV serije ili filma. A netko piše, crta, igra nogomet ili nešto slično. A netko se samo odmakne od vreve svijeta i buke života. U osluškuje bilo života u onim tihim trenucima.
Dobra je tišina jer u njoj posložiš svoje misli i osjećaje, one lijepe ali i one manje lijepe. Strahove, sumnje, nesigurnosti. Sve staviš na svoje mjesto. Kažu da tišina boli. Ali ne boli tišina. Boli ono do čega u tišini dolaziš. A dođeš do puno stvari. Dođeš do stvari koje ti govore o tebi i tvome životu. Ljudima u njemu. Svemu. Ako nisi zadovoljan onim do čega si došao u tišini i ako te ona plaši, onda je to najbolji znak da nešto moraš mijenjati. Mijenjaj!
Uvijek sam se divio ljudima koji se znaju povući na kraće ili duže vrijeme. Isključe mobilni telefon i nema ih. Nestanu. Ne zato što je njima dosadio život ili su se od svega umorili. Već zato što su uvidjeli da su u svemu tome pomalo počeli gubiti sebe. Shvatili su da su u svakodnevnoj utrci koja više nigdje ne vodi i sada se samo žele vratiti korijenima svoga života. A to mogu samo u tišini.
Naučio sam da ima nešto lijepo u trenucima tišine. Sve važne stvari započinju u tišini. I završavaju. Prestaješ brinuti za mišljenje okoline. Prestaješ se uspoređivati. Prestaješ se dokazivati. Opravdavati. I odjednom počinješ više živjeti. Osjećati. Voljeti. I kasnije ti postaju bliži i draži oni drugi ljudi iz tvoga života. Vidiš da je onaj trenutak kojega imaš pun života. I želiš da potraje. Ulažeš u njega.
Jedno je sigurno. Ništa tako dobro ne iscjeljuje kao trenuci u tišini. Kad pustiš sve. Kad prestaneš pokušavati kontrolirati ono što ionako ne možeš kontrolirati. Kad počneš prihvaćati stvari koje ne možeš mijenjati. I shvatiš da vjerojatno za to postoje neki razlozi. Koje još sada ne poznaješ. Ali jednoga dana zasigurno i to hoćeš.
Najbolji potez koji u životu možeš napraviti kada zaglaviš u različitim pritiscima je da se malo povučeš. Napraviš odmak. I od sebe. I od drugih. Nemoj čekati da te život natjera na to. Jer to zna boljeti. Povuci se i osluškuješ svoj unutarnji glas. Često zna biti jako zanimljiv. Zabavan. Koristan. Pokušaj to jednom. Tu ćeš čuti i Božji glas. I vidjet ćeš da nećeš požaliti. Jer vrijeme provedeno u tišini nikada nije izgubljeno vrijeme. Ono je tvoj najveći dobitak. Zato, ne plaši se tišine, najbolje dolazi iz tišine.
