Dok se s jedne strane, pod utjecajem individualizma i liberalizma, rastače smisao i svrha braka i obitelji, s druge strane, svaka osoba treba obitelj, obiteljsku ljubav, zajedništvo i sigurnost. Unatoč kušnji braka i obitelji, ipak je ona vodeća društvena vrjednota. No, postavlja se pitanje kako, u doba izvrtanja vrjednota, govoriti o ljepoti braka? Neki ne žele sklapati brak, nego živjeti u ‘slobodnim vezama’. Je li to smisao života i braka? Neki se ne žele vjenčati u crkvi, a ni građanski, radi straha od trajne ili konačne veze. Odluku o bračnom zajedništvu zauvijek mnogi doživljavaju kao čin sputavanja osobne slobode i kao svojevrsni uteg ljubavi. Boje se neuspjeha, pa ne sklapaju crkveni brak, jer drže da im to onemogućuje rastavu i nemogućnost sklapanja druge ženidbe. To je ozbiljan crkveni i društveni izazov. Postavljana i slična pitanja upućuju na manjak spoznaje istine o braku i obitelji, o smislu sakramentalne ženidbe, pa se pitamo kako djecu i mladež odgajati za kršćanski brak i obitelj i kada počinje odgoj za brak?
Obitelj je mjesto cjelovitoga odgoja
Korijen kršćanske odgojne snage nalazi se u spoznaji da od Boga proizlazi svaka prava ljubav (1Kor 13) i u toj ljubavi samo čovjek otkriva koliko je ljubljen. Ljubav je zahtjevna i u tomu je njezina ljepota, jer izgrađuje i poštuje cjelovitu osobu, stvara dobro za osobe i zajednicu. Pravi odgoj za brak i obitelj izrasta iz evanđeoskih temelja, ljubavi i sebedarja, nastoji izgraditi ljudsku osobu za njezinu konačnu svrhu. Upravo je, naravno, obitelj najpogodnije mjesto odgoja djece i mladeži za ljepotu braka i obitelji, za vrsnoću ljudskoga života. Zajedničko svjedočanstvo oca i majke poseban su izvor i poticaj djeci za sklapanje kršćanskoga braka i pokazatelj da je vječna ljubav moguća. Dakle, odgojna uloga roditelja je nezamjenjiva.
U odgoju djece bitno je da roditelji usklade svoje stavove, jer ih odgajaju otac i majka, odnosno supružnici, zajedno. Dijete u svomu razvitku treba različitosti svojih roditelja, tj. oca i majku, koji osobno i uzajamno pridonose cjelovitoj djetetovoj zrelosti. U suprotnom, u djeci se stvara nesigurnost i manjak samopouzdanja. Obiteljski odgoj početna je točka svakoga odgoja, socijalizacije i stvaranja osobnosti te priprema djecu za uključivanje u društvo i kršćanski život.
Obitelj nije samo temeljna stanica društva, ona je kućna Crkva, Crkva u malomu, temeljna crkvena zajednica, tj. majčinstvo i očinstvo imaju, ne samo tjelesno, nego i duhovno poslanje. Važnu ulogu u odgoju mladeži imaju škola i župna zajednica, pa je pitanje kako upućuju mladež na istinu o braku.
Ozračje u kojemu žive, počevši od prijateljstava i susjedstva pa do različitih začahurenih društvenih odnosa, ulica, zabavnih mjesta, športska okružja, glazba i filmovi, časopisi i novinarstvo, tv i društvene mreže, mnogo utječu na odgoj djece i mladeži i njihovo poimanje braka i obitelji. Često se predočuje pogrješna i neuspjela slika o braku obezvrjeđujući istinu o čovjeku i spolnosti, ljubavi i zajedništvu, požrtvovnosti i odricanju, a spletkarski se potiče sebičnost i pohlepa, razvratni i hedonistički način života, usputni provodi i rastave, ‘slobodne veze’ i neodgovornost prema sebi i drugima. Unatoč tomu da su mnogi brakovi propali, ipak brak i obitelj ostaju naravna potreba, izazov bez kojega nema sigurne društvene budućnosti. Koliko je postojana obitelj utemeljena na braku, između muškarca i žene, toliko će biti blagotvorno društvo.
Početak i tijek odgoja
Stupanjem muškarca i žene u spoj već počinje odgoj buduće djece za brak i obitelj. Kako? Stvaraju ozračje u kojemu će začeti, roditi i odgajati djecu. Nije isto živi li se u plemenitoj ili u zloćudnoj sredini. Mladić i djevojka, ulazeći u vezu, imaju odgovornost izgrađivati čestito ozračje, u kojemu će se začeti i rasti njihova djeca. Ako, stupajući u vezu, čine zdravo i duhovno ozračje evanđeoskim i sakramentalnim vidom te se uzajamno poštuju i prihvaćaju, potpomažu i razumiju, velike su prigode da iz takva zajedništva izrasta sretno dijete, jer već u majčinoj utrobi osjeća se željeno i prihvaćeno u ljubavi i povjerenju.
Živost uzajamnoga hodanja zahtijeva uzdizanje i ozdravljenje, strpljenje i iščekivanje. Radi se o duhu žrtve, čistoće i odricanja, radi većega dobra, a to je život u duhu Božje ljubavi, koja traži dobro drugoga, brine se, postoji i daruje se za drugoga. U hodu se prema braku često ispriječe mnoge slabosti i zamke zloga, koje potiču na isprazan i razuzdan život, gubeći smisao dara slobode i prave sreće. Ako se dijete rađa u okružju interesa i svađe, nesmislene putenosti, usputno i nenamjerno, s alkoholom i drogom, opasnost je da usvoji osjećaj neprihvaćenosti, nepovjerenja, a brak i obitelj doživi kao privremenu stvarnost, odbojnu i nedostižnu.
Jasno je da odgoj ima temeljnu ulogu u pripremi za brak i obitelj. U obiteljskoj sredini mladež treba odgajati da se osjećajno ne ranjavaju i ne omalovažavaju spolnost, nego da gospodare sobom, da se poštuju u zaljubljenosti i zaručništvu, da bi supružnički život, nakon sklapanja braka, bio vrelo sreće, mira i vjernosti. Ako ih u tomu ne odgajaju roditelji, odgovor će tražiti negdje drugdje, a to može biti porazno. Djeca su kruna bračne ljubavi. Ona učvršćuju ženidbu, pa im treba posvijestiti da otac i majka postaju suradnici Božji u stvaranju, a time ispunjavaju Božju volju: „Plodite se, i množite, i napunite zemlju“ (Post 1,28). Razumljivo je da roditelji hoće djecu za sebe, ali treba znati da su djeca Božji dar njima, da ih Bog oduvijek nježno voli i uzima za ruku i da stvaranje djece i obiteljski odgoj treba uskladiti s Božjim zahtjevima. Ta spoznaja djecu potiče da se otvore vjeri i nadi, da se pouzdaju u Boga i povjere mu svoj život.
U doba nijekanja vrijednosnoga sustava, osim što je bitno naglašavati brak i obitelj kao središnje mjesto cjelovitog odgoja i razvitka osobe, mladeži treba pomoći stvarati uvjete u kojima će se oni obiteljski ostvariti. Osim u obitelji, bitno je promicati ispravan i zdrav odgoj za brak u jaslicama i vrtićima, školama i različitim domovima, točnije, sve te ustanove trebaju poštovati odgojnu kulturu i roditeljske stavove. Na pastoralnoj razini, neodgodiva je evangelizacija pojedinca i cijeloga društva, poglavito onih koji izravno utječu na odgoj djece i mladeži, da već od začeća stječu ispravne stavove, navike i način ponašanja prema osobi i spolnosti, braku i obitelji. Obitelj je škola krjeposti, odgoja u vjeri i ljubavi, za slobodu i postojanost, odgovornost i pravednost, jer se u njoj veseli, supati, moli i žrtvuje.
U odgoju nije dovoljno reći da je nešto zabranjeno ili dopušteno, nego treba objasniti zašto nešto treba činiti, a drugo izbjegavati. Nije dovoljno reći da je nešto ispravno, jer to tako Crkva propisuje, nego treba objasniti zašto Crkva nešto naučava, npr. Božju istinu o braku i obitelji. Sva naša djela imaju svoje uzroke i posljedice, stoga je bitno u cjelovitom životnom rastu odgajati za odgovorno roditeljstvo, jer za svoje čine odgovaramo pred Bogom i ljudima. Djecu nije dovoljno roditi, nego ih treba tjelesno i duhovno odgojiti, a odgojem se dovršava rađanje.
