(Usp. Mt 28, 1-8; Mk 16, 1-8; Lk 24, 1-12; Iv 20, 1-10)
Ove osvijetljene noći,
ja, grob isklesan u stijeni,
podno brijega Golgotskoga,
svjedočim čudo neviđeno!
Prvi je put, otkad je svijeta,
život nadvladao smrt!
I ja sam, poput mnogih grobova,
doživio da u me bude položen
onaj za koga nisam klesan,
koji groba svojega nije imao.
I ja sam, poput grobova diljem svijeta,
svjedok nevjere, nepravde i zla,
ali i vjere i pravednosti
svih nevinih mučenika,
na pravdi samoga Boga!
*
Klešeš grob… prijatelju!
Je li to život svoj za me pripremaš?
I mada ne voliš o tome misliti,
ipak se nadaš u miru u svoj grob leći,
po završetku puta tegobnoga
što ga zemljom hodiš.
I ja sam, isklesan podno Kalvarije,
bio zamišljen za dugo obitavalište,
dom za duže boravište
nego li je kuća dolje u Jeruzalemu!
Ali, zašto sam isklesan baš u vrtu?
Je li ovo vrt iz kojega je nikla smrt,
Adamov i Evin vrt
u kojem je grijeh rodio smrt?
Je li ovdje, uz stablo spoznaje,
pravo mjesto i za stablo raspeća,
i pripada li baš ovome vrtu grob,
da se na mjestu sveprisutne smrti
dogodi početak novoga života?
Nisu li baš ovdje trebala vrata
za izlazak iz uza ništavila?
*
Kad je u mene stavljeno tijelo
i kad sam zatvoren kamenim poklopcem,
kad su vojnici dovršili posao,
a glavari trljali ruke misleći da je sve gotovo,
još ništa nije bilo gotovo!
Baš tada ništa nije bilo gotovo!
Tek sada počinje prava priča života!
Bilo ih je koji su se nadali,
jer su vjerovali i nisu prestali ljubiti!
Njihova ljubav nije se mogla stati.
Rano ujutro, još za mraka,
pohrlili su i – našli su me prazna!
Ali ne samo prazna!
Našli su me drugačijega, svijetloga,
ne s izmučenim i ubijenim tijelom,
nego s uredno složenim ubrusima,
i s pokrovom glave na posebnom mjestu!
Od toga trenutka, velim ti,
više nisam samo crna smrt!
Postao sam mjesto nade,
prosvijetljen svjetlom Uskrsloga!
I sad nada mnom odjekuje pjesma,
izmjenjuju se molitva i blagoslov!
Drugi su grobovi nastanjeni,
a ja sam prazan!
Zauvijek. Zavazda.
Kao svjedočanstvo, znak nade,
usklik pobjede nad strahom,
klicanje radosti neizmjerne!
U mojem sjaju svijetle svi grobovi
osvijetljeni slavom Gospodnjom!
*
Stoga kličem: Hvala ti, Uskrsnuli,
što si me preobrazio u znak spasenja,
da po meni podariš radost vjere
što nadilazi svaku nevolju i nesreću,
svako zlo pa i samu smrt!
Hvala ti što će toliki svratiti do mene
i u vjeri u tvoje uskrsnuće
kroz mene gledati grobove svoje!
Ostvari i u njima ono što si ove noći
ostvario u vrtu nadomak Jeruzalema:
da nestane očaja i straha,
i boli i tuge i jauka!
Da zasja svjetlo života i nade,
istine i ljubavi, svjetlo neugasivo!
Da se svjetiljka života, ovdje upaljena,
nikad više ne ugasi!
Nego da plamti po sve vijeke vjekova.
Amen!
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora iz djela “S križnoga puta”, CUS, 2007.
