Na kamen hladan
prislonih usne
i spustih cjelov
nježan, nečujan.
Dvije suze
kanuše nijeme
kao cvijeta biserna dva,
iz oka iznikla.
U molitvi tihoj
vapaj odjekne.
Prignuh se k zemlji
ponizna.
O, sunce nebesko
probudi ga iz sna!
I stajah tako
kao ugasla svijeća
što tone u noć
i gubi dah,
kao maleno zrno
pustinjskog pijeska
što ga vjetar
podiže u zrak.
Odjednom oblaci zadrhtaše.
Anđeli tvoji
zrakom proletješe.
Krilima me taknuše,
grobni kamen odgurnuše.
Lakoćom stijenu maknuše.
Do srca mi riječi dopriješe:
Ne plači, grob je prazan.
Raduj se! Aleluja! Raduj se!
Krist je sada cvijećem okrunjen,
iz trnja su ruže procvale.
Slušaj kako nebo pjeva,
kako zvone pjesme uskrsne.
Raduj se! Aleluja! Raduj se!
Božja je ljubav od svega jača.
U tami našoj svjetla pali,
u život vječni, s Kristom, vodi te.
Raduj se! Aleluja! Raduj se!
Slava Tebi, Kriste Bože,
kralju slave vječite.
Slava Tebi, srce kliče,
dopusti mi da te ljubim Kriste.
Kraljevstvo je tvoje vječno,
uskrsnuli Pobjedniče!
Preuzeto uz dopuštenje autorice iz zbirke “Radost uskrsnuća 2013. – 2015.”, Zbornik gradska knjižnice Kaštela, Kaštel Sućurac, 2017., str. 41.-42.
