Kad vjetri zašute suze progovore, zaustavljeno vrijeme zaroni u more i svi vali šumni odjednom zanijeme, tišina ih putom Golgote odnese. Onda zora krene, srca se razlete, dosegnu visine, k'o ptice nebeske. Ozare nam lice radosne pjevice, svetog Franje ptice miljenice, što nebom raznose molitvena zdanja, krjepko zrnje našeg vječnog pouzdanja. Kad vjetri zašute, ljubav se oglasi, svu tamu rasprši i more zazlati, raširi nam jedra za plovidbu spremna, Kristova, živuća, u
Sredina dana, zvona podnevna. Uzdignute ruke, molitva ponizna. Razgovaram s nebom. Očima, srcem, usnama. Moli za nas, sveta Bogorodice. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih. Branka Mlinar, mag. cateh. Fotografija: Ivana Grabić
Na moje se krhko biće mnoge kušnje nasloniše. Trebam savjet tvoj, pomozi mi, Gospodine! Razgrni hridi surove, osvijetli mračne putove, poravnaj staze grbave, kroz život vodi me i od zla čuvaj me, Gospodine! Daj mi snage i ljubavi, Svetom Riječju me ohrabri, neravnine sve poravni nek' odolim svakoj napasti, i uživam milost krjeposti nadahnuta Marulom u molitvi! Neka cijelo moje biće, ispovjedno Bogu kliče, neka
Kao djeca svjetlosti hodite, s nebesa radost i nada dopire. Za Krista srca svoja otvorite, nek budu snažne svjetiljke rajske, u kojima ljubav gori i svijetli, božansko lice svijetom prostire. Učimo od Stadlera, ljubiti Boga i čovjeka! Kao djeca svjetlosti hodite, s nebesa radost i nada dopire. Za ljepotu oči širom otvorite, nek budu snažne svjetiljke
Otvorilo se srce neba, zabijelilo nam put. Svaki je drhtaj zemlje bio snijegom obasut. Otvorilo se srce neba, latice cvjetne trepere odasvud. U ljepoti Kristova lica ljubav je Božja uvijek tu. O, kad bi barem i srca naša nebeskim zlatom sjala, u ovom nemirnom svijetu čistoću svoju sačuvati znala. Otvorilo se srce neba, s anđelima tiho nazdravlja. U kaleže zlatne umjesto
Kad susretnem majku vukovarsku, molitveni dotaknu me zvuci, osnaži me ponosom i sjetom i krunicom u drhtavoj ruci. U koloni sjećanja poteku, svaki korak svoju priču ima, Vodotoranj brižno čuva rijeku, nosi zavjet srca materina. Praskozorje novu nadu budi, svjetlost silna svu joj dušu protka, suza krene iz umornog oka, zrcali se rana preduboka. Gleda majka u
Anđeo me jedan pogledom prati kraj rijeke zlatne u raskoši mira na izvoru bistrom gdje mjesec spava dok sunce svoje lice umiva. Anđeo me jedan pogledom prati u mekanoj svili razigranog mora u dodiru nježnom majčine ruke u čudesnoj glazbi večernjih zvona. Branka Mlinar, mag. catech. Fotografija: Ante Vučković
U kišno jutro kasnoga ljeta s valom se uvis propinje sreća, slobodno leti, žuborom pjeva, k'o ptica s daleka puta, k nebu uzdignuta. Rasplićem misli, kroz uspomene, na gorama visokim postavljene. Čudesni vjetar nježno me prene, protrese moja sanjiva jedra dodirom blagim, mirisom pijeska, šuštanjem lišća, žamorom pučinskih zvonika. Iz crkve na stijeni, odjekom smjernim, odzvanja širom: „Zdravo, Marijo“! Ta zvonjava slatka, prepuna blaga, nemir utrne, grijehe odagna. Treperi srce, treperi ljubav čvrsta k'o nada u zavjetu svetih Otaca. I val taj sretni vraća se
Blagovijesna Božja zublja, molitvena, glasna trublja, srce mi je mirom takla, dušu suncem obasjala, ime tvoje pozlatila, u njedrima zažarila plamen radosti. Za sva jutra nježna, zorna u tropletu dragih boja, praskozorja stihotvorna, za sve dane i sva ljublja u pleteru domoljublja, za sva moja snažna htijenja, za sve noći i sva bdijenja, ti mi snagu daješ lijepa zemljo, Hrvatska! Ti
Dobro u duši probudi želju, ljubav u srcu upali svjetlo. Podigne pogled prema nebu, umnoži radost riječju i djelom. Posloži nebo puno toga kad čovjek pronađe put do Boga. Ljubav u svemu užiže svjetlo, hodeći s Kristom srce je sretno. Branka Mlinar, mag. catech. Fotografija: Ante Vučković
