Domovino draga, žeđahu te preci,
čeznuše k’o srne za izvorom krjepkim.
Prolazilo vrijeme, mnogi dani minu,
žudjelo je srce svoju Domovinu.
I k’o bedem čvrsto, pred onim što prijeti,
predaka je zavjet ispunilo sveti.
Hrvat, svoj na svomu, časno život živi,
vjeran domu svomu, odan Domovini.
Žeđahu te preci, čuvarice snova
i ja nosim znamen sa izvora tvoga.
Grlim riječi mile, ognjišta, zvonike,
u nutrini bića heroje, ratnike.
Volim tvoje more, šume, polja, rijeke,
Domovino, divna, pjesmo riječi svete.
Sve kiše i bure kroz smiraje dana,
imena heroja od kojih si tkana.
Svaku stopu ljubim, svaku žrtvu tvoju,
u srcu i oku nosim svu ljepotu.
Iz kamena rajska ruža procvjetala,
cvijet istine raste iz herojskih rana.
Kao gordi sokol, u svom letu smjelom,
ponosno se diže nad hrvatskim nebom.
Taj osjećaj snažni uvijek mi se javi,
ljubeć’ stijeg slobode, crven, bijeli, plavi.
Kad leprša zrakom, sva mi duša sjaji,
hvalu daje svima što su za te pali.
Hrvatsko moja, Domovino draga,
žeđahu te preci nekih davnih dana.
Dok ja, u slobodi, sa izvora tvoga,
nosim znamen sveti, čuvam blaga mnoga.
Bljeskove, Oluje, munje, praskozorja,
sve kiše i bure, ozbiljenja tvoja.
Korake ratnika u smiraju dana,
stijeg ljubavi žive od koje si tkana.
Jedno sveto nebo, što nam duše krijepi,
crven, bijeli, plavi, naš pleter hrvatski.
Domovino draga, ti si naša snaga,
mi smo svjetlo tvoje što sja za heroje.
U srcima žari ponos i ljepota,
nek hrvatski, navijek, raste cvijet života!
Branka Mlinar, mag. cateh.
Photo by Jakob Owens on Unsplash
