Priko mora dubokoga, kroz šijune i kroz vale, maglene zore i fortunale, sveti je Frane doša na ove naše strane. Prkoseć' neveri i protivnome vitru njegova je lađa, s braćom u habitu, jidrila ka Splitu. Gledan skute te Božje miline, nebo u visini, doli more sinje, a između dvi modrine, molitveno izniklo je sime. Fala ti Svevišnji, na daru
Kroz psalme drage ljubav plamen žeže. Suze i ponos k nebu uznese. Čuje se anđela poj. Zvoni himna u pleteru. To srce pjeva za pobjednike! Vaše će svjetlo uvijek biti uz rijeku upaljeno. I nitko neće oteti suncu imena hrabrih, krvlju izlivena u kamenim bedrima grada. I nitko neće oteti srcu znamen sveti, herojski Vukovar. Ljubavlju uklesan u njedra domovine. Naše zore i vihore. Jutra i sutone. Pjesmu slobode. Dah naših
/in memoriam Jean Michel Nicolier/ Još jedno svitanje u tvoju mladost uvire. Eiffelov toranj s ovoga mjesta ne vidi se, Ali ruka anđela u spomenar domovine, himnu nebesku upisuje. Naš ponos, ljubav i sjećanje na sve heroje istinske. Misao i molitva izdižu se iznad tišine Dunava. Imenima hrabrih život se
Opet mi je plode dala pradidova uzdanica, lipotica i vridnica, maslina oblica. Stasita i naočita, uljarica šesna, stara, ponos žveltih dalmatinskih, trudbenika maslinara. Svaka njena grana svoju priču ima, u svakon je plodu pradidova slika. Kad ih gledan, pari mi se ka da s didon razgovaran, pod maslinon uzoriton dušu svoju mu otvaran. Iako ga nikad nisam ni vidlia, njegova mi jubav svitli prid
Domovino draga, žeđahu te preci, čeznuše k'o srne za izvorom krjepkim. Prolazilo vrijeme, mnogi dani minu, žudjelo je srce svoju Domovinu. I k'o bedem čvrsto, pred onim što prijeti, predaka je zavjet ispunilo sveti. Hrvat, svoj na svomu, časno život živi, vjeran domu svomu, odan Domovini. Žeđahu te preci, čuvarice snova i ja nosim
Riječi Svete čovjeku su dane i nisu slučajne. One su, iz Božjeg srca, u srdašca naša upisane. Nebeskim su svjetlom obojane, u istini zorno sjaje. Kroz Kristovo sebedarje, Ljubav se za ljubav daje. Riječi Svete čovjeku su dane i nisu slučajne. Za nas, Riječ je tijelom postala. Svu je ljubav nama predala. Ispunila vrijeme čekanja, nadom koja život obnavlja. Branka Mlinar, mag. cateh. (Duhovne vježbe, Kamen – Split, 24.2.2024.) Photo by Sixteen Miles Out on
U tvom će zasjati oku, planino srebrna, majčine ruke molitvene, posute zvijezdama. Nježna će poteći rijeka, milosna i krjepka, zvonka kao pjesma, s pticama sljubljena. Pod skutima divnog svoda, što svijetlila nosi svoja, ljubav u nadi zori i dah se Božji, među cvijećem, zrcali u rosi. Branka Mlinar, mag. cateh. Fotografija: Ante Vučković
Kroz majčine ruke nebesko sunce svijetli i svaku tamu odagna. Umilne riječi, što nježno ih dijeli, kao cvjetovi bijeli, cvatu u mojim očima. I uvijek pogodi želje, misli pročita, cjelovom zvonkim izbriše bol. Lijepa i nasmijana, kroz oblake tmurnih dana, životu daje vedrine ton. Kroz majčine ruke nebesko sunce svijetli, i toplinom rajskom napuni srca sva. Pred križem svetim, kao more snažna, čvrsta, duboka, sjajna pogled svoj i molitvu, k
Kad vjetri zašute suze progovore, zaustavljeno vrijeme zaroni u more i svi vali šumni odjednom zanijeme, tišina ih putom Golgote odnese. Onda zora krene, srca se razlete, dosegnu visine, k'o ptice nebeske. Ozare nam lice radosne pjevice, svetog Franje ptice miljenice, što nebom raznose molitvena zdanja, krjepko zrnje našeg vječnog pouzdanja. Kad vjetri zašute, ljubav se oglasi, svu tamu rasprši i more zazlati, raširi nam jedra za plovidbu spremna, Kristova, živuća, u
Sredina dana, zvona podnevna. Uzdignute ruke, molitva ponizna. Razgovaram s nebom. Očima, srcem, usnama. Moli za nas, sveta Bogorodice. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih. Branka Mlinar, mag. cateh. Fotografija: Ivana Grabić
