Riječi Svete čovjeku su dane i nisu slučajne. One su, iz Božjeg srca, u srdašca naša upisane. Nebeskim su svjetlom obojane, u istini zorno sjaje. Kroz Kristovo sebedarje, Ljubav se za ljubav daje. Riječi Svete čovjeku su dane i nisu slučajne. Za nas, Riječ je tijelom postala. Svu je ljubav nama predala. Ispunila vrijeme čekanja, nadom koja život obnavlja. Branka Mlinar, mag. cateh. (Duhovne vježbe, Kamen – Split, 24.2.2024.) Photo by Sixteen Miles Out on
U tvom će zasjati oku, planino srebrna, majčine ruke molitvene, posute zvijezdama. Nježna će poteći rijeka, milosna i krjepka, zvonka kao pjesma, s pticama sljubljena. Pod skutima divnog svoda, što svijetlila nosi svoja, ljubav u nadi zori i dah se Božji, među cvijećem, zrcali u rosi. Branka Mlinar, mag. cateh. Fotografija: Ante Vučković
Kroz majčine ruke nebesko sunce svijetli i svaku tamu odagna. Umilne riječi, što nježno ih dijeli, kao cvjetovi bijeli, cvatu u mojim očima. I uvijek pogodi želje, misli pročita, cjelovom zvonkim izbriše bol. Lijepa i nasmijana, kroz oblake tmurnih dana, životu daje vedrine ton. Kroz majčine ruke nebesko sunce svijetli, i toplinom rajskom napuni srca sva. Pred križem svetim, kao more snažna, čvrsta, duboka, sjajna pogled svoj i molitvu, k
Kad vjetri zašute suze progovore, zaustavljeno vrijeme zaroni u more i svi vali šumni odjednom zanijeme, tišina ih putom Golgote odnese. Onda zora krene, srca se razlete, dosegnu visine, k'o ptice nebeske. Ozare nam lice radosne pjevice, svetog Franje ptice miljenice, što nebom raznose molitvena zdanja, krjepko zrnje našeg vječnog pouzdanja. Kad vjetri zašute, ljubav se oglasi, svu tamu rasprši i more zazlati, raširi nam jedra za plovidbu spremna, Kristova, živuća, u
Sredina dana, zvona podnevna. Uzdignute ruke, molitva ponizna. Razgovaram s nebom. Očima, srcem, usnama. Moli za nas, sveta Bogorodice. Da dostojni postanemo obećanja Kristovih. Branka Mlinar, mag. cateh. Fotografija: Ivana Grabić
Na moje se krhko biće mnoge kušnje nasloniše. Trebam savjet tvoj, pomozi mi, Gospodine! Razgrni hridi surove, osvijetli mračne putove, poravnaj staze grbave, kroz život vodi me i od zla čuvaj me, Gospodine! Daj mi snage i ljubavi, Svetom Riječju me ohrabri, neravnine sve poravni nek' odolim svakoj napasti, i uživam milost krjeposti nadahnuta Marulom u molitvi! Neka cijelo moje biće, ispovjedno Bogu kliče, neka
Kao djeca svjetlosti hodite, s nebesa radost i nada dopire. Za Krista srca svoja otvorite, nek budu snažne svjetiljke rajske, u kojima ljubav gori i svijetli, božansko lice svijetom prostire. Učimo od Stadlera, ljubiti Boga i čovjeka! Kao djeca svjetlosti hodite, s nebesa radost i nada dopire. Za ljepotu oči širom otvorite, nek budu snažne svjetiljke
Otvorilo se srce neba, zabijelilo nam put. Svaki je drhtaj zemlje bio snijegom obasut. Otvorilo se srce neba, latice cvjetne trepere odasvud. U ljepoti Kristova lica ljubav je Božja uvijek tu. O, kad bi barem i srca naša nebeskim zlatom sjala, u ovom nemirnom svijetu čistoću svoju sačuvati znala. Otvorilo se srce neba, s anđelima tiho nazdravlja. U kaleže zlatne umjesto
Kad susretnem majku vukovarsku, molitveni dotaknu me zvuci, osnaži me ponosom i sjetom i krunicom u drhtavoj ruci. U koloni sjećanja poteku, svaki korak svoju priču ima, Vodotoranj brižno čuva rijeku, nosi zavjet srca materina. Praskozorje novu nadu budi, svjetlost silna svu joj dušu protka, suza krene iz umornog oka, zrcali se rana preduboka. Gleda majka u
Anđeo me jedan pogledom prati kraj rijeke zlatne u raskoši mira na izvoru bistrom gdje mjesec spava dok sunce svoje lice umiva. Anđeo me jedan pogledom prati u mekanoj svili razigranog mora u dodiru nježnom majčine ruke u čudesnoj glazbi večernjih zvona. Branka Mlinar, mag. catech. Fotografija: Ante Vučković
