Kroz majčine ruke
nebesko sunce svijetli
i svaku tamu odagna.
Umilne riječi,
što nježno ih dijeli,
kao cvjetovi bijeli,
cvatu u mojim očima.
I uvijek pogodi želje,
misli pročita,
cjelovom zvonkim
izbriše bol.
Lijepa i nasmijana,
kroz oblake
tmurnih dana,
životu daje
vedrine ton.
Kroz majčine ruke
nebesko sunce svijetli,
i toplinom rajskom
napuni srca sva.
Pred križem svetim,
kao more snažna,
čvrsta, duboka, sjajna
pogled svoj
i molitvu,
k nebu upravlja.
I zaiskri oko,
kapne suza svježa,
kao ljubav živa,
što se vječno sliva
iz Božjega vrela
u život naš.
Kroz majčine ruke
nebesko sunce svijetli,
do krjepkog me
vodi izvora.
Stijeg od ruža
vjetar mi pruža.
Priznajem,
sretna sam!
Kao more snažna,
gorda i ponosna,
majčino lice
tiho cjelivam
dok u srcu
zvoni,
cvate i plamti,
najdraža riječ hrvatska.
Branka Mlinar, mag. cateh.
Photo by Christian Bowen on Unsplash
