Opet mi je plode dala
pradidova uzdanica,
lipotica i vridnica,
maslina oblica.
Stasita i naočita,
uljarica šesna, stara,
ponos žveltih dalmatinskih,
trudbenika maslinara.
Svaka njena grana
svoju priču ima,
u svakon je plodu
pradidova slika.
Kad ih gledan, pari mi se
ka da s didon razgovaran,
pod maslinon uzoriton
dušu svoju mu otvaran.
Iako ga nikad
nisam ni vidlia,
njegova mi jubav
svitli prid očima.
Gledan cviće bilo,
suncen obasjano,
ovo stablo krasno
i sve vidin jasno!
Jubin grane šumne,
jubin plode kripne,
tvoje ruke vridne
dragi moj, pradide!
U poju si bija
težak o’ kolina,
s motikon u ruci
čuda si činija.
Di je mista bilo
voćku si badnija,
na divlju rašeljku
trišnju navrnija.
U nebo si gleda,
Bogu se molija
i timbar o’ vire
dici ostavija.
Ovo stablo drago
krunica je naša,
znamen blagoslova,
svitlo Očenaša.
Zlatno uje pomazanja,
Isusova jubav snažna
i hrvatsko lipo ime,
u konistri punoj sriće.
Trudi tvoji dide,
i danas se vide,
tilon u pokretu
slaviš jubav svetu.
Voćke tvoje cvatu
u sunčevu sjaju,
pod omiškon stinon
divne plode daju.
Vrime je pasalo,
sve se izminilo,
ali drivo sveto
opet je rodilo.
Ča ga više gledan,
u većen je zlatu,
uspomenu čuva
na pradida Jerku
i prababu Katu.
Branka Mlinar, mag. cateh.
