Kad vjetri zašute
suze progovore,
zaustavljeno vrijeme
zaroni u more
i svi vali šumni
odjednom zanijeme,
tišina ih putom
Golgote odnese.
Onda zora krene,
srca se razlete,
dosegnu visine,
k’o ptice nebeske.
Ozare nam lice
radosne pjevice,
svetog Franje
ptice miljenice,
što nebom raznose
molitvena zdanja,
krjepko zrnje našeg
vječnog pouzdanja.
Kad vjetri zašute,
ljubav se oglasi,
svu tamu rasprši
i more zazlati,
raširi nam jedra
za plovidbu spremna,
Kristova, živuća,
u tom divnom sjaju
uskrsnog svanuća.
Branka Mlinar, mag. cateh.
Fotografija: Ivana Grabić
