Za živom vatrom petsto ljeta plamenih,
Za crnom maglom petsto mračnih jeseni,
Za ljutim mrazom petsto zima ledenih
Hitrinom naglih vjetrova,
Žestinom mladih lavova,
A snagom jedrih vrutaka
U jedan mah pet stotina je proljeća
Iz crne zemlje skočilo:
I sva gnijezda pjevaju po luzima,
I do tri mora zatonima krkoče,
I bezbroj r’jeka grmi niza pragove
Uz šumor granja, uz krik surih orlova,
Uz glas iz raka kojim ploče pucaju:
Hozana na visinama!
Hozana u nizinama!
Hozana, rode moj!
U slavi veljoj, što se k suncu uzn’jela,
I duh se moj do sjajnih zv’jezda propinje.
Ne marim što mi petero još lanaca
Na t’jelu zveči, i sedmero pečata
Na čelu stoji, a dušu mi pritisla
Bremena teških prisega.
I ja sam dosad na stotine proljeća
Sred svoje puste zakopao ledine,
Po kojoj bjesne vjetrovi.
Tu zmajić moj u tamnim čeka spiljama
I sve se hrani krvlju rana mojijeh
I suzama što peku kao žerava,
I onim ml’jekom trpkim, vatrenim,
Što zemlji našoj teče tajnim žilama.
A dan kad svane, pa se ona zaljulja,
Oh, onda, onda iz duboka nanovo
Hitrinom naglih vjetrova,
Žestinom mladih lavova,
A snagom jedrih vrutaka
U jedan mah će osam stotin’ proljeća
Iz zemlje naše skočiti:
I sva će srca gorjeti ko buktinje,
I sve će duše planuti ko požari,
I sva će gn’jezda pjevati po luzima
Uz voda šum i buku morskih valova
I uz pjev raka starinskih,
Što dugo, dugo šutjele:
Hozana na visinama!
Hozana u nizinama!
Hozana, rode moj!
Na tvrdoj daski, o koju me vezali,
Već sada pjevam pjesmu svoje pobjede
I gledam: tamo na zreniku olujnom
Planina velja do neba se uzdiže
U sjaju plama sunčeva.
Sa vrha njena teku r’jeke svjetlosti
Po proplancima na dno tamnih gudura,
Gdje još se puši krvca junačka
I dim iz sela gorućih.
I gledam: eto, iz te pare krvave
Hrist ide; na vrh on se golem popeo
I pustom mnoštvu što je preda nj grunulo
Hljeb mira lomi, d’jeli jedro sjemenje
Za ljepše berbe i za žetve slavnije.
A sunce plamsa u visini. Njišu se
Sve zelen-grane jela stoljetnih,
I grme r’jeke ispod nogu Njegovih,
I orli kriče iznad glave Njegove,
I stoji jeka po svoj zemlji spasenoj
Visoko na visinama,
Duboko u nizinama:
Hozana, sine Davidov!
Hozana, rode moj!
Vladimir Nazor, “Ja vjerujem”, Poezija religioznog sadržaja, Zagreb, 2014., str. 71.-73.
Priredio: Nedjeljko Mihanović
