Nitko nije vidio preobrazbu Tvojega mrtva tijela u uskrslo
i nitko nije bio budan kada se kamen s groba otkotrljao.
Kao što si nastao u tajnosti majčina tijela,
u času kada se u Nazaretu,
čuo njezin nježan i jasan glas:
Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!
i Marija se potpuno predala Ocu,
tako si u tajnosti tijela zemlje iz smrti prešao u uskrsli život
čim si dovršio svoje poslanje,
a zvijezde na nebu označile kraj šabata.
Nitko nije ništa vidio,
a Ti si već svojim licem obasjao jutarnje sunce
i kozmos je već klicao svojemu Logosu.
Svi koje si odabrao za susret,
nakon što si grob ostavio urednim i praznim,
nisu te prepoznali.
Trebao si im progovoriti svojim glasom
i lomiti kruh svojim rukama
i pokazati rane na svojemu tijelu.
Bez Tvojega tijela bili bi Te proglasili utvarom.
Glasom si im otvarao oči za vjeru,
rukama i nogama glad za blizinom,
a riječima srca za Pisma.
Tada su Te prepoznali
i tada se u njima dogodila promjena.
Bili su očajni i tužni i odjednom im se vratio život.
Bili su bez vjere i smjesta su povjerovali.
U srcu na koje padne svjetlo s Tvojega uskrsloga lica
rađa se vjera
nalik začeću u utrobi žene
i uskrsnuću iz utrobe zemlje.
Nitko ništa ne vidi,
a život klija i probija mrak.
Nitko ništa vidio nije,
al’ grob je otvoren, uredan i prazan.
Nitko ništa ne vidi,
al’ srce u prelomljenu kruhu kuša Tebe i vjeruje.
Preuzeto uz dopuštenje autora iz zbirke “Kolajna od šutnje”, Salesiana, 2019., str. 68.-69.
