Nenadmašan je papa Benedikt, J. Ratzinger. Koja lakoća pisanja. Koja sinfoničnost riječ i misli. Koja dubina i visina. Koja širina. Zahvat. Jednostavnost. Poniznost.
Uzmimo njegovu knjigu Gledati Probodenoga. Prvi naslov: Teološko utemeljenje duhovne kristologije. Prva teza: Prema svjedočanstvu Svetog pisma, središte je Isusovog života i osobe njegov odnos s Ocem. Krista su na samom početku nazivali Prorokom, Svećenikom, Braniteljem, Anđelom, Gospodinom, Sinom Božjim, Sinom. S vremenom se u Crkvi nametnuo naslov Sin. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Sve su se teološke rasprave križale oko naziva Sin. Naslov „Sin“ se naposljetku pojavljuje kao jedini, sveobuhvatni opis Isusa. On u sebi nosi sve drugo i istodobno ga tumači. Crkvena se ispovijest stoga može na kraju zadovoljiti ovim naslovom. Nalazimo ga u konačnu obliku kod Mateja kao Petrovu ispovijest. Ti si Krist, Sin Boga živoga (Mt16,16). Ako je Crkva višečlan sklop predaje zbila u ovu jednu riječ i time sadržaj temeljne kršćanske odluke dala zadnju jednostavnost pojednostavljivanja i sužavanja; u riječi Sin nađena je ona jednostavnost koja je istodobno i dubina i sveobuhvatnost. „Sin“ kao temeljna ispovijest znači da je u ovoj riječi dan ključ tumačenja koji sve drugo čini dostupnim i shvatljivim.
Nadalje Ratzinger tumači da su Isusove riječi i djela proizašla iz njegovog najdubljeg zajedništva s Ocem. Isus je uvijek nakon tereta dana išao na brdo i ondje se u osami molio. Kod evanđelista Luke je došla najviše do izražaja činjenica da je jezgra Isusova djelovanja i osobe došla iz razgovora s Ocem. Kod izbora dvanestorice, što je početak Crkve, Isus se povlači u osmomu i moli. Njegov izbor i djelovanje je došlo iz razgovara s Ocem. Kod preobraženja na brdu Taboru, Luka bilježi da se preobrazio dok je molio. Razgovarao s Ocem. Na taj način objašnjava da preobraženje samo čini vidljivim ono što se doista događa u Isusovoj molitvi: udioništvo u Božjem sjaju i tako postaje vidljivim istinsko značenje objave Staroga zavjeta i čitave povijesti, a to je objava. Time Luka istodobno pokazuje jedinstvo objave i molitve u Isusovoj osobi: oboje je utemeljeno u tajni sinovstva. Osim toga, preobraženje je prema evanđelistu neka vrsta prethodnice uskrsnuća i paruzije (usp. Mk 9,1). jer odnos s Ocem, koji postaje vidljiv u molitvi preobraženja, pravi je razlog zašto Isus nije mogao ostati u smrti i zašto sva povijest stoji u njegovim rukama. Onaj kojeg Otac oslovljava jest Sin (usp. Iv 10,33-36). A Sin pak ne umire.
Na Maslinskoj gori je mjesto Sinove osamljenosti s Ocem. Oslovljava ga „Abba“. Time je izražena ona bliskost s Bogom kakve nema u židovstu, a niti nigdje drugdje u povijesti religija. Isus je umro moleći. Na posljednjoj je večeri predoznačio svoju smrt, razdjeljujući sama sebe i tako iznutra preobražavajući smrt u čin ljubavi, u proslavu Boga.
Iz svega gore rečenoga Ratzinger izvlači zaključak: poznavati Krista, snagu njegova uskrsnuća, spasenja, preobraženja, moguće je jedino kroz molitvu. Kroz razgovor s Ocem i Sinom i Duhom Svetim. Amen.
Bazilije M.
Photo by Simon Hurry on Unsplash
