Žena na zdencu.
Došla po vodu. Oko podne.
U nevrijeme, jer po vodu se ide rano.
A na zdencu stranac.
Sjedi i čeka, bez riječi.
Onda zausti: Daj mi piti!
Naglasak joj je poznat,
nije domaći, nego tuđi.
Pita: Kako ti, Židov, od mene pitaš vode?
Znadeš da se ne podnosimo.
Probudila se znatiželja i kreće razgovor,
iznenađujuće otvoren i smiren.
S jednostavnim zaključkom
i kad se govori o teškim stvarima:
Pet si muževa imala,
a ni ovaj sada nije ti pravi muž…
Tako je! Imaš pravo! Istina je. Priznajem.
Prorok si. Vidiš me kakva sam!
Evanđelist piše:
Žena ostavi krčag i otrča u selo.
Domalo eto je, dovodi ljude,
možda i toga petoga.
Veli: Rekao mi je sve!
Po istini! Da, on je prorok!
Rekoše mu: Ostani kod nas.
Odmori! Prenoći.
Tako ostade ondje dva dana!
I povjerovaše u njega!
Majstor Andrija majstorski je prikazao
ovu scenu istine.
Naše žive istine.
prof. dr. sc. Ante Mateljan,
Vrata vjere, CUS, Zajednička izdanja, Split, 2014., str. 56.
Fotografija: Ante Vučković
