Od vjeroučitelja se očekuje da bude (barem) savršen. Svi ostali imaju pravo na nesavršenost. Svaki dan, čitav dan, svih dvadeset i pet sati dnevno, od njega se očekuje neupitna duhovna pozornost i usredotočenost. Naravno, i učinkovitost uz to.
Nekima je to šala, nekima i nije. U svakom slučaju, vjeroučitelj nema pravo biti ovakav ovdje, a onakav ovdje. Uostalom, kao i nitko tko je na bilo koji način u službi evanđeoskog svjedočenja i podučavanja. Nije, naime, moguće evanđelje živjeti segmentarno: negdje snažnije, negdje opuštenije. Negdje uvjerljivije, negdje donekle. Negdje zdušno, negdje mlako. Kakva bi to rijeka bila koja bi mjestimično tekla, mjestimično postajala močvara, pa potom opet tekla… Gdje bi joj bila svježina i životna snaga? Koliko bi života iznjedrila? Ili okrala?
Evanđelje od vjeroučitelja traži postojanost. Možda je točnije: koliko je ljudski moguće – postojano nastojanje. „Svojom ćete se postojanošću spasiti“ (Lk 21,19) – govori Isus onima koji ga slušaju (i onima koji ga ne slušaju). Sigurno je: spašeni smo upravo njegovom postojanošću. Njegovom ljubavlju kojom nas je do kraja ljubio (usp. Iv ¸3,1). Moguće će zvučati pobožno, čak pretjerano pobožno, ali je li moguće biti Isusov ako svoje ne ljubimo do kraja? Svoje: one koji su nam na različite načine povjereni. One koje smo na različite načine odabrali. One kojima smo se ljudski, evanđeoski posvetili.
Vjeroučitelj je posvuda vjeroučitelj. Ne samo pred svojim vjeroučenicima, nego i u zbornici i u crkvi i u župi i u obitelji i u samostanu i na ulici. Znam: vjeroučiteljima se nanosi nepravda. Oni nisu krivi samo zbog svoje nesavršenosti, nego zbog svake nesavršenosti u Crkvi. Uključujući i ono što neki – mnogi – smatraju Božjom nesavršenošću.
Vjeroučitelji su, na neki način, gromobran crkve. Izloženi su na neslućene i neočekivane načine. Ali nije Pavao tek tako rekao: „Mi jaki treba da nosimo slabosti slabih, a ne da sebi ugađamo. Svaki od nas neka ugađa bližnjemu na dobro, na izgrađivanje. Ta ni Krist nije sebi ugađao, nego kao što je pisano: ‘Poruge onih koji se rugaju tebi padoše na me.’“ (Rim 15,1-3) Ta ne bi bilo prikladno ni misliti ni reći da mi nismo ti koji su pozvani biti jaki. Pogotovo živjeti kao slabi.
Vjeroučitelja dopada kob da bude i neprimijećen i zanemaren i uvijek promatran i praćen. Ali – na neki način – naravno je da je vjeroučitelj uvijek pod svojim osobnim ‘nadzorom’. Vjeroučitelj je nužno i vjeroučenik – čak i svoj vjeroučenik. Lako moguće i najzahtjevniji vjeroučenik. No vjeroučenik kod kojega može postići najveći pomak, napredak. Barem: tako bi trebalo biti. Tako, zapravo, sve dobro počinje.
Premda pozvan na savršenost, vjeroučitelj je istodobno pozvan i s poštovanjem se odnositi prema nesavršenosti svijeta, prema nesavršenosti onih koji su pred njim. Zbog toga je nemoguće izbjeći nekim izrazito zahtjevnim pitanjima. Kad te vide, vide li čovjeka? Kad te vide, vide li evanđelje? Kad te vide, nailaze li na razumijevanje? Kad te vide, dožive li poticaj? Kad te vide, obraduju li se evanđelju – ili pred njim ustuknu? Kad te vide, požele li susresti Boga? Kad te vide, pitaju li se imaju li pravo na smijeh i suze – na život? Kad te vide, razumiju li što znači živjeti zahvalnim srcem?
Ako to, onima koji na različite načine postavljaju ta pitanja, možda i nije odviše važno, bilo bi dobro da tebi jest.
