Kada si govorio, mnogi su pili Tvoje riječi.
Kad si hranio gladne, bilo ih je na tisuće.
Kada si ulazio u Jeruzalem, cijeli grad je klicao od veselja.
Kada su te sudili, nisu mogli stati u dvorište
svi koji su htjeli pratiti optužbe, obranu i presudu.
Kada su te osudili, jeruzalemske su ulice bile pune.
Kada su te razapeli, mnogi su promatrali.
Neki izbliza, a neki izdaleka.
Kada si umro, svi su otišli.
Ostali su rijetki.
Oni su Te skinuli s križa, pokopali i zatvorili grob.
Ostao si sam.
U mraku groba nitko nije više bio s Tobom.
Sam si prošao kroz dolinu smrti
i sami si se susreo s njezinim mrakom i njezinom svemoći.
Kada je prošla subota
i kada Te Otac pozvao iz dubine mraka
i svojim Te svjetlom izbavio iz kandža smrti,
nikoga nije bilo uza Te.
Kada je u trenu sva ljudska nepravda skliznula
s Tvojega ubijena tijela
a Očevo svjetlo zapalilo život u Tvojim udovima,
nikoga ne bijaše s Tobom.
Nema svjedoka Tvojega uskrsnuća.
U mraku smrti zjapi rupa.
Smrt je mrtva,
– viče praznina iz Tvojega groba.
Kada si u tajnosti Marijine utrobe uzimao tijelo,
nitko nije svjedočio.
Kada je Otac u mraku smrti to isto tijelo oblačio u svjetlost Života,
nitko nije bio u blizini.
I da jest, ništa vidio ne bi.
I da si htio svoja dva počeka u ljudskom tijelu
staviti svima pred oči, nitko ništa vidio ne bi.
Vidjeli bi isto što svi vidimo kada riječima iz svećeničkih usta
kruh pretvaraš u svoje tijelo
a vino u svoju krv: ništa.
Pa ipak, živimo od nevidljive Tvoje prisutnosti.
U tijelu i riječi.
Ne prestaješ se davati,
a da bi mogao ljubiti bez naplate,
povukao si se u skrovitost.
Put do nje pronalazi tko ljubi.
Preuzeto uz dopuštenje autora iz zbirke “Kolajna od šutnje”, Salesiana, 2019.
