Prijepori su neizbježni pratitelji ljudskoga života. Izvor razmirica skriva se u kolopletu nesavršenih ovozemaljskih uvjeta, u koje je uronjen čovjek sa svojom ograničenom i ranjivom stvarnošću. Potiče ih čovjekova opterećenost grijehom i sklonost zlu, dio su prirodnih i društvenih promjena, ljudskih napetosti i rasta. Postoje osobni i zajednički, društveni i međunarodni, crkveni i duhovni, odgojni i tvarni prijepori itd. Zabrinjavaju nas bračne i obiteljske poteškoće, kako nastaju i kako ih rješavati. Prijepori supružnika sve su znakovitiji i treba ih uklopiti u obnovu ljudskih odnosa i sazrijevanja, jer se na području međuljudskih odnosa najteže doživljaje.
Brakovi imaju svoje uspone i padove, svoja proljeća i jeseni, ljeta i zime, a prijepor je, tvrdi papa Franjo, dio obiteljske potresne ljepote. U pripremi za brak, zaručnicima treba posvijestiti neizbježnost prijepora, koji bitno ne moraju oslabiti odnose niti pokolebati bračni život, jer se odnosi u prijeporima pročišćuju, jačaju i sazrijevaju. Mnogima su prijepori kobni i narušavaju bračni i obiteljski sklad, a rastavama i razvodima nastaju nesagledive posljedice za djecu i odrasle, za društvo i Crkvu. Pokazatelj prijepora je činjenica da se sve više brakova rastavlja, a sve ih se manje crkveno vjenčava. Među zaručnicima ili supružnicima ima različitih nesuglasja, na što se često uzvrati ‘otporom, obrambenim stavom’, a supružnici nekada niječu poteškoće, koje redovito produbljuju nastale prijepore, pa suživot postaje kao ‘prazna školjka’.
Neki bježe od nevolja, povuku se u sebe i šute, skrivaju napetosti, misleći da će se sve samo od sebe riješiti. Time se povećava usamljenost, nastaju međusobne optužbe, prebacuje se krivnja, a prvobitno je ugrožen razgovor pa zahlađuju odnosi, postaju slični ‘podmornici’. Potom se povećava ljutnja i gnjev, otuđenje i samosažaljenje, povećava se stres, depresija i narušava zdravlje. Život postaje nepodnošljiv. Mnogi se bračni supružnici ne znaju radovati i ne mogu se nositi s prijeporima, jer su im bolni i teški, pa im nečija pomoć može biti životno važna. Radi toga je žurno, u pastoralu, stvarati obiteljske zajednice i savjetovališta, u kojima će iznijeti svoje muke, biti saslušani i ohrabreni, nadilazeći razmirice, učvršćujući vrsnoću odnosâ.
Prijepori su svojevrsni ‘kairos’, pa ih se ne smije nijekati, nego ih treba shvaćati razborito i odgovorno, otvoreno i svjesno, nastojeći da se rane izliječe, odnosi pročiste i učvrste. Supružnici su pozvani uzajamno ulagati u bračne odnose, njegovati ih i hraniti stvarajući plemenito ozračje i, kao stablo, rasti u korijenu i u krošnji. Bitno je da se supružnici suočavaju s nevoljama, da žele potražiti rješenje i da postoje osobe i mjesta gdje će naći pomoć. Prijepor je nerješiv, ako se s njim ne žele suočiti iskreno i uzajamno. Odsudno je očuvati mir, jer brzopleti čini mogu nanijeti nepopravljivu štetu, a iskreni i povjerljivi razgovori pomažu posvijestiti uzrok prijepora.
Uzroci bračnih prijepora
Poteškoće nastaju iz osobnih i zajedničkih, duhovnih i materijalnih razloga. Premda se ne može nabrojiti sve uzroke bračnih prijepora, ipak je poticajno spomenuti neke. Na vrsnoću braka utječu društvene okolnosti, koje u bračnu pukotinu, kao rješenje, nameću alkohol, drogu, kocku, zabavu, nezdrave težnje, neutaženu želju za uspjehom, sumnje, očijukanje, ‘holivudsko’ ponašanje. Iz korijena bračnoga prijepora izrasta osjećajna nezrelost, manjak uzajamnoga poznavanja, prihvaćanja i ljubavi, nedovoljnoga razumijevanja, poštovanja i suosjećanja.
Uzroci prijepora gnijezde se u interesnomu, površnom i prebrzom sklapanju ženidbe. Poticaj prijeporu može biti nezaposlenost i neriješeni uvjeti stanovanja, ljubomora i zavist, nevjera i zlostavljanje. Sumnja, kao hrđa, nagriza bračni smiraj, a narušenu bračnu ljepotu ugrožava manjak razgovora i dogovora, planiranja i odlučivanja. Nerijetko prevladava nespremnost na žrtvu i odricanje, štoviše, sebičnost i nepopustljivost, natjecanje i sebeljubivo dokazivanje, izbjegavanja i svađe. Za dobre odnose treba izgrađivati povjerenje i mudrost.
Bračni prijepor učestalo nastaje zbog duhovne praznine. Mnogi brakovi unutarnje čežnje nadomještaju vanjskim dražima moću, prestižem, vlašću, novcem, kupovinom, zabavom, prehranom, odijevanjem, podilaženjem, zavaravajući se da će time usrećiti svoje duševne dvojbe. Unutarnji nered često proizlazi iz nesmislena obiteljskoga odgoja i tržišnoga ponašanja, plod je zakržljale duhovnosti i nedostatka vjere u sakrament braka. Produbljenju prijepora pridonosi ideologizacija obitelji, držeći da je brak zastarjela ustanova, da ne treba za ispunjenu i posvećenu vezu te neprimjereno shvaćanje slobode. Pogibelj se skriva u neprikladnoj i slaboj pripremi za brak. Da u braku ne bi prevagnuli zahlađenje i dosada pastoralna zadaća je jačati bračno zajedništvo, iskorjenjivati uzroke nesloge i prijepora te poticati duhovnost, koja je mnogo dublja od psihološke bračne terapije.
Sukob srca i slobode
Sv. Pavao reče Korinćanima: „Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašim grudima“ (2Kor 6,12), a u grudima srce kuca. Razlog tijesnosti u srcu je tijesnost prema bližnjemu. Apostol upozorava na pogibeljnost zatvaranja u svoje naume i osobnu pamet, jer tada, ne samo da su oči zaslijepljene, nego ni srce dobro ne vidi. Tijesnost srca i prosudbe prava je tamnica, u koju smo zatvoreni i koje se trebamo osloboditi. Time se gube vrjednote u braku i obitelji, napada se vjeru i slobodu. Zbog uskogrudnosti, mnogima je tijesno u braku i obitelji, pa oholost i gorčina, koje nastaju u srcu, postaju uzrok obiteljskoga ropstva. Srce zatočeno u sebičnosti i strahovima treba produhoviti i naučiti nesebično ljubiti, u suprotnomu brak se rastače taštinom i lutanjem. Blagonaklonost i milosrđe omogućuju boravak u beskrajnim putovima ljubavi.
Ljubav oplemenjuje brak, od njega stvara beskrajnost. Kada bi u braku bilo više mudrosti i ljubavi, koja vidi nadaleko i zbližava, supružnici se ne bi osjećali usamljeno i zapostavljeno, nego bi se, isključujući optužbe i nanošenje boli, zdušno natjecali ulažući u sebedarje. Uvijek će biti pojava koje guše ljudsko srce, ali treba tražiti duhovni lijek. Izvor nevolja nije uvijek pravo okružje, jer manjak slobode i razboritosti niče zbog nemanja ljubavi, a nesposobnost za ljubav proizlazi iz suhoće srca i duhovnosti, iz manjka vjere i nade. U tomu vidu obvezatna je kateheza, jer cilj odgoja u vjeri je stjecanje odgovorne slobode, koja hrabri supružnike da se pitaju što Krist znači njima i njihovu braku.
Pogrješno poimanje slobode ima duboke posljedice na ponašanje djece i mladeži, a time na njihovo shvaćanje braka. Prepuštajući se strastima, mnogi, osobito spolnošću, slobodu tumače razuzdano, a zloporaba spolnosti sputava, ne vodi zreloj bračnoj ljubavi. Konačni izbor i odluku za brak ostavljaju za poslije i poslije, jer je shvaćaju gubitkom slobode. Odgađanjem ženidbenoga opredjeljenja život postaje suhoparan, a vrijeme prolazi. No, nekima je život kao velika prodavaonica, u kojoj mogu uvijek mirno birati, tumačeći osobnu slobodu tako da se između različitih mogućnosti odabere one koje nekomu najbolje odgovaraju. Zar je brak dio potrošne opreme? Zbog ugroženosti obitelji i posvemašnje liberalizacije mnogi odustaju od ženidbe, ali “Nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18).
Neki bi htjeli u svim životnim stanjima moći izabirati, a ne shvaćaju da su granice svetinja. Žele birati mjesto boravka, automobil, odijelo, boju noktiju, životnoga suputnika, vjeru, spol djeteta, prijatelje… Ali, sve to nije moguće, ‘ni korisno’ (1Kor 6,12). Posvojenje ljubavi potiče posvemašnji raspad vrijednosnoga sustava, jer postoje životna uporišta, koja ne možemo birati: roditelji, materinji jezik, izgled očiju, karakter itd. U životu često treba odlučivati jednom zauvijek, pa oženiti se znači odlučiti se za jednu ženu ili jednoga muškarca, isključujući sve druge. Pitanje je bira li netko ženu, s kojom se vjenčao ili se vjenčava s onom koju voli?
Nema valjanoga sklapanja ženidbe bez slobode i ljubavi, jer „Za slobodu nas Krist oslobodi“ (Gal 5,1). Slobodu treba shvaćati u ‘istini’ (Iv 8,32) i krjeposti poniznosti, tj. ne samo kroz mogućnost izabiranja, nego prihvaćanjem, kao najplodnijem obliku ljudske slobode. Čovjekova veličina je u slobodi prihvatiti vrline i mane svoga supružnika i zajedno izgarajući svijetliti. Biti slobodan znači prihvatiti činjenicu da nismo uvijek slobodni, prihvatiti ono što protuslovi slobodi, kao što su: krhkost, nemoć, stanja koja život nameće. Ispriječi se patnja, nepravda, bolest, smrt. Nekada moramo ‘izabrati’ ono što nismo htjeli. Mnoge su kušnje (Jak 1,12). Neki bi htjeli svoga supružnika promijeniti i prilagoditi svojoj slobodi, pa naiđu na otpor i mudro shvate da mogu promijeniti samo sebe a drugoga mogu prihvatiti. Ako supružnici ne shvate da u braku sloboda traži odricanje i prihvaćanje, tada i nehotice produbljuju bračni sukob.
Izlaz iz bračnoga prijepora
Obiteljski prijepori proizvode različite povrede, razočaranja i ogorčenosti, pa u supružnicima vrije osjećaj nepravde i osvete, poniženja i tjeskobe, a sve to ometa osobni i zajednički rast i rad, molitvu i sabranost, stvara malodušnost i okove zlopamćenja. Živjeti u braku, noseći otrov u srcu prema supružniku, nije kršćanski stav, jer je Isus upozorio da nema smisla prinositi dar, ako se posvađani ne pomire (Mt 5,23-24). Nikada se ne smije miriti s prijeporom i gubitkom, s pogoršanjem ili trpljenjem osrednjosti. Brak je svojevrsni dvoboj i treba se boriti do kraja, nadilaziti zapreke, a prepirku shvatiti kao prigodu. Da bi supružnici mogli uzajamno rasti i ljubav spojiti u obiteljsko i prijateljsko, poslovno i društveno ozračje, treba tražiti način rješavanja napetosti. Kako liječiti bračne svađe i steći obiteljski mir?
Neki odgovor traže povjeravajući se roditeljima ili prijateljima, neki odlaze liječniku ili psihologu, neki se oporavljaju glazbom ili športom, a neki, zbog praznovjerja, rješenje traže u jogi ili u magiji. Vjerniku prije svega odgovor nudi Isus Krist. Saduceji su ga iskušavali, pa im on, na pitanje čija će biti žena o uskrsnuću kojom su se oženila sedmorica braće jedan za drugim, reče: „Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisma ni sile Božje?“ (Mk 12,24). Očito je da rješenje bračnih prijepora treba temeljiti na razumijevanju Svetoga pisma, tj. Božjega nauma i na Isusovoj ‘sili’, da nas on može, snagom svoga Duha, mijenjati.
Što se tiče razumijevanja Pisma, kao uporište može nam poslužiti događaj iz Emausa (Lk, 24,13-35). Brak i obitelj u prijeporu nalik su dvojici smućenih učenika, koji su ostavili dotadanje prijatelje i odlaze u Emaus. Mnogi supružnici napuštaju svoj brak i obitelj, i odlaze, kamo? Na putu im se ukazao Isus, ide s njima i sluša ih. Nakon njihovih žalopojki, reče im da su „bezumni i srca spora“, pa im protumači sve što u Pismima piše o njemu. Dok su blagovali za stolom, spoznahu pa ga i prepoznahu, ali on im tada iščeznu. Dok im je, idući s njima, govorio i otkrivao Pisma, u njima je gorjelo srce, pa su postali njegovi misionari. Isus im je otvorio pamet za razumijevanje Božjega nauma. Tako je i s brakom, da bi se osluhnulo ono dobro i sveto, treba izoštravati sluh srca i uma.
Brak i obitelj su pozvani, kao učenici iz Emausa, pohititi i otvoriti Isusu srce i slobodno mu reći, osobno i zajedno, što ih muči, što osjećaju, koliko se vole. Poslušat će ih, kao što je poslušao učenike na putu u Emaus. Reći će im da se sve to trebalo dogoditi da među njima zaživi blagoslov i radost. Pozvat će ih na svoju gozbu, u njima će gorjeti srce, postat će njegovi svjedoci. Da bi iskusili ‘silu Božju’, tj. milosrđe Isusa Krista, pozvani su s njim surađivati.
U bračnomu prijeporu nije dovoljno biti samo ‘prilagodljiv i pun razumijevanja u prihvaćanju razlika’, jer bi to značilo bježati od istine, pa se traži nešto teže. Što? Prvobitno supružnici moraju željeti jedno drugomu oprostiti, bez obzira tko je više ili manje kriv, bez obzira hoće li uspjeti odmah ili poslije, bitno je htjeti oprostiti. Uzevši u obzir samo filmove i društvene mreže, očito je da ‘moderno doba’ ne vrjednuje opraštanje, nego najčešće promiče nasilje i prijevaru, zlopamćenje i osvetu. Zar se tako misli odgajati mladež, umanjiti bračne razore i zlo u svijetu?
Opraštanjem ne će odmah zarasti sve rane. Možda će trebati dosta vremena do pomirenja, ali treba ustrajati u toj odluci, osluškujući poziv sv. Pavla, koji veli: „dajte, pomirite se s Bogom“ (2Kor 5,20). Premda nije lako, ali treba znati oprostiti onomu tko nas je razočarao i nanio nam patnju. Bez toga nije moguće postići unutarnju slobodu i mir. Znati oprostiti i osjetiti oproštenje temeljna je nît bračnoga života. Jer, ‘ljubav ne pamti zlo’ (1Kor 13,5), naučava sv. Pavao i podsjeća da je praštanje jedan od najuzvišenijih oblika iskazivanja ljubavi, jer omogućuje zdrave odnose.
Na putu u Emaus, Isus je išao s apostolima, slušao ih i razgovarao s razočaranim učenicima. Supružnici su u svađi često gnjevni, ali da ta gorčina ne bi, kao nagazna mina, ostala na cjeloživotnomu putu, pozvani su uzajamno, kao Isus, jedno drugoga slušati i razumjeti što tko govori, prihvatiti i pokušati se prilagoditi njegovu razgovornomu načinu. Isus je osluhnuo učenike i shvatio je što im manjka, pa im je protumačio Pisma, s njima blagovao i ponudio im sebe za hranu. Supružnici trebaju upoznati duh jedno drugoga i tražiti što je bitno u njihovu zajedništvu, darujući sebe i svoje vrijeme jedno drugomu, ali bez uspoređivanja s drugima. Razgovorom i slušanjem bez zadrške, podrškom i opraštanjem unosi se novi način odnosa prema drugomu, ublažuje se patnja koja tišti čovjeka.
Približivši se Emausu, Isus htjede ići dalje, a učenici ga moljahu: „Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku“ (Lk 24,29). Nema nestvarnih brakova, postoje samo stvarni brakovi, a mnogima dan izmiče i zahvaća ih tama života. Da bi se oproštenjem pomirilo, treba zavapiti Isusu: Ostani s nama (Lk 24,29). Nužno je molitvom, hraneći se Božjom Riječi, dopustiti da nas Isus mijenja. U prijeporu su svi osjetljiviji. Opasnost je sve neispravno shvatiti. Velike su kušnje i napasti. Obično se stvore nepomirljivi stavovi. Svaka je riječ moćna, svatko nešto želi reći, ali tada je važnije drugoga slušati nego govoriti, čuvati mir, pretvoriti se u uho i u tišini svoga srca moliti se nebeskom Ocu (Lk 22,39-46). Njemu treba, bez zadrške, povjeriti sve svoje prijepore i prikazati sve rane i nade, večeri i dane. U Isusu, koji djeluje po svojoj riječi i sakramentima, treba tražiti uzor. On je, viseći na križu, sve predao Ocu, rekavši: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34). Bitno je učiti od Isusa razumjeti onoga tko nas je uvrijedio i tako graditi uzajamno povjerenje.
Da bismo naučili ‘biti sretni na nov način’, dobro je razmišljati o tomu kolika smo dobra stekli opraštanjem i molitvom. Jer, da nije bilo nevolja, možda bismo zakržljali u sebičnosti, ravnodušnosti i polovičnosti života, te ne bismo promijenili sebe i svoje ponašanje. I mi često, kao i učenici na putu u Emaus, u prijeporima dolazimo Isusu, i to je, ne samo izlječenje, nego i spasenje (Lk 17,11-19). U izlasku iz bračnih svađa neodgodiv je sakrament ispovijedi, klanjanje i molitva zahvalnosti Bogu, koji po tim činima ostaje s nama i nikada ne zaboravlja one koji ga zazivaju u poteškoćama.
DAČ
