Ima vijesti koje čujemo i prečujemo.
Ima razgovora u kojima jedva da sudjelujemo.
Ima događaja koji nas se na tiču.
Ima sprovoda na koje dođemo i otiđemo.
Ali nije uvijek tako.
Kad je riječ o nama i našima to nas se tiče. To dira.
Brzo se traže razlozi i uzroci, krivci i odgovorni.
A slatke utjehe nema.
Nema brzih rješenja i savršenih presuda.
Pitahu ga: Učitelju, odakle korov, drača i zlo, odakle gorki plodovi?
A on će: Neprijatelj tvoj to učini. I ispi s nama i za nas čašu gorčine, primi na glavu trnje zla, udarce u leđa i križ na ramena, čavle u ruke i noge, koplje u srce.
I zavapi s nama: Bože moj, Bože moj…
To je bilo onda. Gdje si sada Gospodine. Da si bio s nama to se ne bi dogodilo.
Gospodin će: tu sam među vama. Najtužniji među tužnima. Najranjeniji među ranjenima, najžedniji istine, najgladniji pravde, najzaboravljeniji među ostavljenima, najistinitiji među sumnjičavima, najmanji među malenima…
Gospodine, to je kao neka molitva… Mi se pitamo, mi te pitamo, a ti kao da moliš.
Tako je. Molite nešto, bilo što…najbolje tiho u tišini. Najbolja je nesabrana molitva. Ona je kao lokomotiva. Po njoj dolazi poniznost, snaga, utjeha, mir iznutra, pomoć odozgo, oslobođenje od gorčine…
„Pa da mi je i dolinom smrti proći…“
Nosite jedni druge,
zagrlite se kao što sam ja vas grlio.
„Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni”.
Ljubav žrtve omekšava žestinu života.
‘Ja sam ranjena ljubavlju.’ (Pj 2, 5)
Loše je zdravlje srca koje ne pozna bol te rane.
Ante Vranković
Photo by Augusto Lopes on Unsplash
