Svibanj se primakao kraju. Lipanj otvorio svoja vrata. Školska godina je na izmaku. Započelo je najstresnije vrijeme za učenike, roditelje i nastavnike. Stoga mi se nakon dvotjedne pauze i kišnih dana učinilo potrebnim posvetiti sebi, napraviti odmak od svakodnevice.
Kako je za nas Splićane svibanj započeo Sudamjom odlučila sam poći preko Stobreča do Salone i pravac kući. Na putu do Rive nasmijani stranci na biciklima pozdravljaju, neki se na električnim romobilima pokušaju i utrkivati. No, bezuspješno. Vješto savladavajući prepreke gradskih službi preko Bačvica sam se spustila na Rivu. Ni oblaci na nebu nisu se ispriječili ispijanju kava i šetnji domaćina i gostiju. Zastadoh na trenutak, osjetih šušur, a onda brže bolje preko Marjana utekoh od gradske vreve u mirnije okruženje. U Dujmovači sam se zaustavila pored Crkve sv.Dujma, izgrađene 1747.g. na ostatcima manje crkvice podignute u čast prijenosa relikvija sv. Dujma iz Solina u Dioklecijanov mauzolej, 651.g. Prema narodnoj legendi relikvije sveca prenosila su nevina djeca, jer ih ni odrasli ni svećenici nisu mogli podići. Pomislili su kako je to zato što su grešni, pa su posao povjerili djeci koja su to uspjela zbog svoje nevinosti. Na putu prema Splitu zbog velike su vrućine i djeca i njihovi pratitelji ožednjeli i zastali upravo na ovom mjestu. Nakon što su se pomolili svecu da im utaži žeđ umah je iz zemlje izbila hladna izvorska voda koja i danas izvire podno crkvice. Zapis o tome nalazi se na kamenoj ploči iznad ulaznih vrata, u podnožju kojeg se nalazi grb splitskog biskupa Petra Bakića koji je obnovio crkvicu.
Lagana proljetna kišica požurila me prema Saloni, nekadašnjem središtu rimske provincije i centru kršćanstva. Po dolasku sam zastala pored don Franina sarkofaga, a potom se uputila prema ostatcima bazilike. Ne sluteći što će se dogoditi kroz par minuta u mislima sam prebirala posljednji posjet grobu sv. Dujma. Tada su mi na um došli moji osmaši kojima sam dala u zadatak istražiti povijesnu i kulturnu baštinu Salone. Bila sam iznenađena njihovim nepoznavanjem Salone i don Franina lika koji je kao arheolog i povjesničar dao neizmjerni doprinos u istraživanju i očuvanju Salone. Poučena tim iskustvom nije me iznenadila informacija, o maloj posjećenosti groba sv. Dujma naspram one katedrali u Splitu na Sudamju. A iz Salone izviru korijeni kršćanstva na našim prostorima. U Salonu je sv. Dujam došao kao misionar iz Antiohije, postao salonitanski biskup, a u vrijeme cara Dioklecijana 10. travnja 304.g. u salonitanskoj areni pogubljen i pokopan u zidanu grobnicu.
Približavajući se grobu sv. Dujma koji je prošle godine zajedno sa sarkofagom biskupa Prima obnovljen i predstavljen javnosti kiša je počela jačati. Od povratka doma biciklom morala sam odustati. Najbolje što sam mogla učiniti jest nazvati muža da dođe po mene, a kišu pustiti da pada.
„Proljetna kiša nije ko druge.
Proljetna kiša rastapa tuge.
Velike, svijetle, neshvatljive umu
Radosti ima u njenome šumu.
Kada rominja i šušti po lišću
Zaljubljenici – kako se stišću!
Smiju se oči, srca se mlade.
Proljetna kiša zalijeva nade!“
Dobriša Cesarić