Izazovi obitelji u kontekstu suvremene povijesno – kulturalne situacije
Aktualnost teme o čovjeku, ljubavi i obitelji od velikog je značaja u našem vremenu, čemu je misao Viktora E. Frankla dala važan doprinos, a i danas nudi smjernice i orijentaciju za promišljanje. Budući da jedno uvjetuje drugo, ne možemo promišljati o promjenama u obitelji, a time i roditeljstvu, bez da spomenemo promjene u poimanja čovjeka kao osobe. Zato ćemo dati kratki presjek mijenjanja poimanja čovjeka kao osobe kroz povijest, što je utjecalo i na promjene u shvaćanju obitelji kao zajednice osoba. Spomenute promjene u shvaćanju čovjeka kao osobe, i obitelji kao zajednice osoba, imale su značajan utjecaj i na shvaćanje tradicionalnih vrednota koje smatramo temeljem obitelji, a koje su se unatoč tome, u suvremenom svijetu, izgubile ili doživjele značajne promjene.
Kratki presjek povijesnog poimanja čovjeka kao osobe:
Prateći povijesni razvoj poimanja čovjeka od grčko-helenističkog, židovsko-kršćanskog, patrističkog, srednjovjekovnog, novovjekovnog pa do 20. stoljeća, može se uočiti kako se slika o čovjeku stalno mijenjala ovisno o mnogim čimbenicima određenog povijesnog razdoblja.
Ovdje ne možemo dublje ulaziti u ovu tematiku, ali korisno bi bilo uočiti da je 20. stoljeće obilježeno krizom koja je tada zahvatila cijelu Europu, kao posljedica pojave totalitarističkih ideologija, u prvom redu kapitalizma i marksizma, ali i zbog racionalizma i empirizma ranijih razdoblja, kao i zbog zanemarivanja metafizičke misli.
Racionalizam – s glasovitim principom Rene Descartesa (1596.-1650), cogito, ergo sum (mislim dakle jesam), ističe da ljudski ratio ili razum postaje najviša instancija. Raskida se relacija između „ja“ i drugoga, svijeta i čovjeka. Ono što je važno za čovjeka, prema ovoj teoriji, jest individualna sloboda i autonomija, samoodređenje i samoostvarenje.
Empirizam – nastaje kao reakcija na racionalizam. Ovdje prevladava mišljenje da je dobro sve ono što nam čini zadovoljstvo, a zlo je ono što uzrokuje nezadovoljstvo i bol. Temelji su na onome što je korisno i ugodno, a ne na istini.
Prosvjetiteljstvo – nastalo kao odgovor na racionalizam i empirizam, utjecalo je na sva područja života u čitavoj Europi. I dalje se veliča uloga razuma te se na čovjeka ne gleda u njegovoj cjelovitosti. Najpoznatiji predstavnik je Immanuel Kant (1724.-1804.) koji se u povijesti personalizma ističe kao tvorac praktičkog imperativa. Kant je razradio najviše moralne principe po kojima čovjek treba djelovati. Dobro poznati kategorički imperativ je etički zahtjev da nešto treba učiniti na određeni način jer u sebi ima moralno opravdanje pa, po tome, i univerzalno značenje. Kantov imperativ kaže da uvijek treba postupati prema drugima, ali i prema sebi, kao da je ta osoba, odnosno mi sami, cilj, a nikada kao sredstvo za postizanje cilja: „Radite na takav način da upotrebljavate čovještvo u vlastitoj osobi i u osobi bilo koga drugoga, uvijek kao cilj, a ne kao sredstvo“. Osoba je vrhunska vrijednost ovoga svijeta. Kantov imperativ je bio vodilja i u formiranju Franklovih teza o čovjeku i njegovom djelovanju.
Svi spomenuti pravci uzrokuju krizu u poimanju slike čovjeka 20. stoljeća, što dovodi do toga da u analizi ljudske egzistencije prevladavaju negativni fenomeni, poput konačnosti, straha, brige, neuspjeha i dr. Ovakva je situacija dovela do povećanog zanimanja i analiza ljudske egzistencije. Tako je nastala filozofija egzistencije kao odgovor na postojeću krizu.
Filozofija egzistencije – postala je vodeći pravac u 20. stoljeću, s velikim utjecajem na poimanje osobe. Odlučujući utjecaj na Viktora Frankla imali su upravo predstavnici filozofije egzistencije, i to naročito Karl Jaspers, Martin Heidegger, Sören Kierkegaard, Martin Buber, Edmund Husserl. Oni tumače čovjeka kao biće koje odlučuje, koje je okrenuto prema svijetu; biće koje se treba odrediti prema svojoj vlastitoj egzistenciji, a to postiže kroz dijalog s drugim čovjekom koji je različit od njega samoga. Slika čovjeka je tako utjecala i na poimanje obitelji i ulogu roditeljstva.
Presjekom ovoga razdoblja, ipak je moguće uočiti nešto zajedničko svim pravcima, a to je racionalna dimenzija. Racionalizam je zatvorio čovjekovu misao u granice razuma. Tako se razumom više nije spoznavala stvarnost, nego se razum pretvorio u sposobnost za nadzor nad svijetom.
Upravo zbog ovakve situacije dominiraju relativizam i subjektivizam koji završavaju u moralnom kaosu čija je posljedica potpun gubitak vrijednosti ljudske osobe, a upravo to uzrokuje gubitak temeljnih tradicionalnih vrednota koje su bile čvrsto uporište čovjeku za njegov život i djelovanje, te čvrsto uporište svakoj obitelji i roditeljstvu. Ne priznaju se objektivne univerzalne norme, nema moralne vertikale. Skepticizam i dezorijentacija onemogućile su cjelokupno ostvarenje osobe.
Kao reakcija na ovakve tendencije pojavljuje se personalizam koji svoje začetke ima u filozofiji egzistencije. U personalizmu su se razvijali različiti smjerovi, no spomenut ću one koji su utjecali na egzistencijalnu analizu V. Frankla, npr. egzistencijalistički personalizam, dijaloški personalizam, etički itd. Svima je bio cilj ponovno vratiti osobu u središte promišljanja, umjesto dominantnih materijalističkih tendencija koje su potisnule sliku čovjeka kao osobe.
Važno bi bilo spomenuti još i utjecaj dijaloškog personalizma na Franklovu sliku čovjeka, a time i obitelji i roditeljstva. Zahvaljujući njegovu utjecaju, sve se više afirmirala upravo dijaloška misao koja daje prvenstvo odnosu s drugim ljudima. Središnja misao Buberova djela „Ja i Ti“, ujedno i poruka koju je neumorno ponavljao, bila je: „Čovjek je biće u dijalogu; njegova je struktura interpersonalna.“(Buber, 1977: 48). Buber tvrdi: ja sam ja, a drugi je ti i prije našega međusobnog slobodnog odnosa u dijalogu, ali ja sam u punom smislu ja ukoliko sam od tebe priznat, prihvaćen i ljubljen, a ti si u punom smislu ti jer si od mene u slobodi priznat, prihvaćen i ljubljen. Tako se stvara zajedničko mi – kao rezultat zajedništva biti-jedni-s-drugima, koje se treba realizirati u slobodi.
Kako vidimo, upravo u ovim tvrdnjama M. Bubera spomenute su važne odrednice jednog dobrog roditeljstva i odgoja, a to su uvažavanje ili priznavanje, prihvaćanje, ljubav i sloboda kao jamci istinskog zajedništva osoba u jednoj obiteljskoj zajednici i zalog dobrog odgoja i roditeljstva.
Ovdje se jasno može uočiti i Franklova teza vezana za mogućnost autotranscendencije osobe, nadilaženje iznad i pored sebe prema drugoj osobi i stupanju u odnos s njom zadržavajući pritom svoju jedinstvenost. Također, i ono što Frankl spominje – da se kroz autotranscendenciju događa i samoostvarenje osobe.
Upravo po tom svojstvu čovjek i jest osoba, ljudsko biće različito od svih drugih stvorenja. Tako smo ovim opet došli do obitelji kao zajedništva osoba, te uloge roditeljstva. Negdje sam pročitala divnu misao da je obitelj ono mjesto gdje se svako dijete osjeća dobrodošlo i umotano u bezuvjetnu ljubav roditelja, te ima mogućnost rasti i razvijati se u slobodi i sigurnosti svoga doma, sve do zrelosti i ostvarenja punih potencijala.
Logoterapijsko savjetovalište – Svjetlost nudi usluge: individualnog, prtnerskog savjetovanje, grupe podrške, te edukacije (uživo i online)
