U trećem dijelu kolumne autor Jerko Župa nastavlja razlagati odluke službenog Vatikana, na čelu s Piom XII., prema nacističkoj Njemačkoj za vrijeme Drugog svjetskog rata. Prethodnu kolumnu možete pročitati OVDJE.
***
Javno ili tajno – drugi put
Nova talijanska vlada osmog rujna objavljuje primirje sa saveznicima, a istog trena njemački padobranci ulaze u grad. Vatikan je 13.9.1943. opkoljen. Na tlu oko Vatikana bila je nacrtana bijela crta. S jedne stane je bila Švicarska garda s kopljima, a s druge njemački vojnici s puškama. Generala Erwina Lahousena, tijekom suđenja u Nünbergu, pitali su je li Hitler imao namjeru oteti papu, a on je odgovorio da je plan bio ubiti ga.
Nakon rata, zloglasni zapovjednik SS-a u Italiji general Karl Wolff svjedočio je primitak tajnih naredbi o zauzimanju Vatikana i otmici pape. Navodno je otezao s izvršenjem takvih naređenja. Čak je tvrdio da se osobno sreo s papom prenijevši mu Hitlerov plan o zauzimanju, uništavanju i pljački Vatikana, ubijanju kardinala, deportaciji svećenika i otmici pape. Molio ga je da ne kritizira Hitlera javno, a on će učiniti sve da se planovi na ostvare. Papa mu je odgovorio da samovoljno neće napustiti Vatikan.
Drugi dio plana je bio krađa Vatikanskog arhiva te neprocjenjivog blaga umjetnina svake vrste, dragocjenosti i svega što se moglo opljačkati. Iz tog razloga puno je vrijednih umjetnina i dokumenata skriveno. Slična je situacija bila i s rimskim Židovima koji u gradu žive od Isusovih vremena. Prijetile su im deportacije, pljačke i ubojstva. Uz papin blagoslov, za vrijeme rata, oko 5000 rimskih Židova, žena i djece, skrivano je na crkvenim imanjima. Jedan svećenik iz rimskog sjemeništa svjedočio je: „Imali smo malo hrane jer je bio rat, a onda nam je papa rekao da moramo primiti sto Židova te podijeliti hranu i sve što imamo s njima. Židov su znali pjevati svoje molitve, a kad bi netko pokucao na vrata, odmah su počeli pjevati Ave Maria!“
Papa je bio u velikoj dilemi; osuditi holokaust ili ne. Ako šuti, mnogi će misliti kako tolerira nacističko divljanje, a ako progovori i osudi Hitlera, riskira puno veće zlo. Okupacija Rima te deportacija oko tisuću Židova 18. listopadu 1943., (od kojih je na kraju rat preživjelo njih samo šesnaest) dramatizirala je papinu dilemu s kojom se borio. Javno osuditi ili nastaviti djelovati privatnim i diplomatskim kanalima kako bi spasio što više života. Mogao je javno barem deportacije i holokaust osuditi kao smrtni grijeh, ali ipak nije i to mu mnogi ne mogu oprostiti unatoč svemu što je radio baš za Židove. No, opet je odabrao ovaj drugi put. (Robert Ventresca, Soldier of Christ)
Pio XII. je bio uvjeren da njegove riječi uopće ne dopiru do neprijatelja te da bi se samo situacija pogoršala. Mnogi povjesničari su uvjereni da se ništa posebno ne bi promijenilo. Saveznici su došli do Rima, bombe su padale i po Vatikanu kako svjedoči Harold Tittman III. jedan od stanovnika u Vatikanu 1943-44. Oštećena je jedna upravna zgrada, tvornica za mozaike te neprocjenjive vitraje koje je dizajnirao renesansni genije Gian Lorenzo Bernini. (Napoli 1598.- Papinska država 1680.) Pravo je čudo da nitko nije poginuo ali je sam događaj pokazao u kakvoj se opasnosti našao sam Vatikan i papa osobno.
Ubrzo, nakon devet mjeseci opsade, Američka vojska, 4.lipnja 1944. ulazi u Rim, a na video snimkama s tog događaja vide se transparenti; Dio e Italia i Viva il papa. (Bog i Italija i Živio Papa). Mogli bi se zaključiti da su uslišane molitve Vatikana. Papa je bio radostan. Obratio se američkim vojnicima: „Veliko nam je zadovoljstvo poželjeti vam dobrodošlicu. Znate vrlo dobro i iskusili ste opasnosti i nesigurnost života u ratu. Pobrinite se za jednu stvar. Da uvijek budete bliski Bogu.“
Unternehmen Walküre
U međuvremenu, njemački ratni heroj i odlikovani pukovnik Claus von Stauffenberg, kao posljednja nada njemačkog otpora, sudjeluje u organizaciji urote protiv Hitlera. Novi zadatak kojega je dobio pružit će mu najbolju priliku za atentat. Postao je Načelnik stožera rezervne armije. Ona je služila kao vojna sila kojoj je zadaća bila da spriječi bilo kakav pokušaj pobune tisuća robova koji su tada u Njemačkoj bili jedan od rijetkih izvora ekonomske radne snage. (Nigel Jones, Countdown to Valkyrie). Valkire su bile vile ratnice iz nordijske mitologije kojima je zadaća bila da biraju vrhunske ratnike, koje bi nakon smrti u borbi odvodile u Valhalu, rajsku dvoranu boga Odina.
Tako je i urotnički plan pod krinkom organiziranja armije za suzbijanje pobune robovlasničke radne snage dobio ime Valkira (Unternehmen Walküre – operacija Valkira), a unutar toga plana Stauffenberg je osmislio drugi plan nazvan „Valkira 2“ kao savršenu prijevaru. Ideja je bila da se ta armija iskoristi kako bi se srušio režim u Berlinu. Nakon Hitlerove smrti te bi se jedinice mobilizirale kako bi spriječile druge proteste dok bi se u međuvremenu instaliralo novu, protunacističku vladu. Papa je saznao i za ovaj urotnički plan preko oca Leibera.
Claus von Stauffenberg, kao pobožan katolik, noć prije atentata, 19.srpnja 1944. ušao je u jednu berlinsku crkvu gdje se ispovjedio tražeći oproštenje sv. Leona koje se, po tradiciji, daje katolicima prije bitke u kojoj se može poginuti. Sutradan je u svoju torbu stavio dvije cigle plastičnog eksploziva te krenuo u istočnu Prusiju, u Vučju jazbinu, jedan od Hitlerovih zapovjednih centara.
Tijekom sastanka napustio je dvoranu ostavivši torbu s eksplozivom ispod stola. Ubrzo su obje bombe eksplodirale. Bio je uvjeren da je uspio u svome naumu. Otišao je u stožer zavjerenika u Bendlerblocku i odmah počeo zvati svoje časnike sa šifrom „Valkira“ kako bi pokrenuo ostatak plana.
Upravo je nevjerojatno da je u ovom presudnom povijesnom trenutku presudnu ulogu odigrao dizajn namještaja u dvorani. Naime, u trenutku eksplozije netko je sjedio pored ostavljene aktovke koja mu je zasmetala te ju je premjestio s druge strane debelog drvenog postolja stola. To postolje usmjerilo je eksploziju tako da je udarni val otišao u suprotnom smjeru od Hitlera što mu je omogućilo da preživi.
Prošao je s lakšim ozljedama tako da je istog dana održao sastanak sa zbačenim talijanskim diktatorom Mussolinijem, pokazavši mu mjesto atentata. Iste noći Hitler je održao radijski govor kako bi spriječio glasine o svojoj smrti. Uslijedila su uhićenja i pogubljenja svih zavjerenika. To je bio kraj urote. Claus von Stauffenberg je osuđen po kratkom postupku nakon čega je strijeljan, uzviknuvši trenutak prije: „Živjela naša sveta Njemačka!“
U rujnu 1944. u jednom sefu tajne službe Abwehr, pronađeni su dokumenti koji su pokazali da su u pokretu otpora sudjelovali, ne samo vojni časnici, nego su pronađeni dokazni materijali koji su ih povezivali s Vatikanom i papom. Među dokumentima bila je bilješka na papiru s papinim pečatom u kojoj se spominje svrgavanje Hitlerovog režima. To je bio jasan pokazatelj papine umiješanosti u zavjeru. Kad je saznao za pronađene dokumente, Hitler je bio frustriran i na rubu živčanog sloma jer je shvatio da je zavjera bila velikih razmjera. Naime, mbio je uvjeren kako je bila riječ o maloj grupici urotnika. (Mark Riebling, Church of Spies)
Joseph Müller
U međuvremenu, u studenome 1944., papin čovjek od povjerenja, Joseph Müller, već je godinu dana bio u zatvoru. Nakon propasti urote rečeno mu je kako ga čekaju vješala te mu je SS časnik predočio pronađeni papir s papinom oznakom na kojem je otac Robert Leiber napisao britanske uvjete za mir još 1940. Müller je shvatio da su i on i papa Pio razotkriveni. No, on je ostao čvrst, izjavivši da je sve radio po svojoj savjesti te da je spreman umrijeti za svoja uvjerenja poput Krista, dapače, da će se moliti i za svoje progonitelje kao i za SS časnika koji ga je ispitivao. To je na njega ostavilo toliko jak dojam da je nakratko izišao iz prostorije.
Joseph je to shvatio kao znak s neba te pojeo inkriminirajući papir. Kad se nakon deset minuta časnik vratio, pravio se kao da taj papir nije ni postojao. No, za Müllera i njegove pomagače tek su slijedile najgore muke. Uslijedili su dugi dani fizičke i psihičke torture. Vezali su ga, tukli, rezali ali ga nisu slomili. (Ronald Rychlak, Hitler, The War, and The Pope)
Nakon duge i teške zime u samici Müller se borio da preživi. Za to vrijeme Treći Reich se urušavao, a Hitler bjesnio nalažući sve više egzekucija. Naredio je i da objese šefa Abwehra, admirala Wilhelma Canarisa te da najbolji kinematograf snimi sve egzekucije i to u boji kako bi on to mogao s užitkom gledati. Među tim snimkama nije bilo Josepha Müllera kojega su, kao i ostale, odveli na vješanje. Dok se on molio, mislio na svoju suprugu i kćer koja je baš toga dana trebala primiti svoju Prvu pričest, nakon nekoliko sati čekanja vraćen je u svoju ćeliju jer nije došla telefonska naredba ga da se objesi. Telefon nije zazvonio!
Zapravo, tek nakon rata Müller je doznao da ga je u posljednji tren spasio jedan drugi poziv. Naime, jedan Hitlerov tjelohranitelj bio je Müllerov prijatelj. Tijekom pauze izvan Führerovog bunkera, SS general Hans Rattenhuber čuo je za Müllerovo smaknuće od kolege odvjetnika i vođe austrijskog SS Ernsta Kaltenbrunnera koji je vodio lov na urotnike. Rattenhuber ga je pitao može li Müllera maknuti s popisa za vješanje. Kaltenbrunner je pristao, obavio telefonski poziv te tako spasio Müllerov život, vjerujući kako mu on zbog svojih veza s Vatikanom jednog dana može pomoći kako bi isposlovao bolje uvjete predaje. Tako je Müller preživio i postao važna osoba u poslijeratnoj Europi. Naime, on je bio jedan od osnivača njemačke političke stranke CSU. (Kršćanske Socijalne Unije) Bio je poznat i kao Kum Europe.
Dana 1.lipnja 1945. Joseph Müller ušao je u stan pape Pia XII. Poslije je svjedočio kako ga je papa dočekao kao izgubljenog sina te ostao s njim u razgovoru nekoliko sati. Posebno su razgovarali o urotama i propalim planovima u borbi protiv sotonskih sila. Zaključili su da je vrijeme za novi, pravedniji i mirniji svijet, posebno u Europi. Svaki od njih dvojice će nastojati na svoj način to i ostvariti. Papa kroz sljedećih trinaest godina, sve do svoje smrti 9. listopada 1958. u papinskoj rezidenciji Castel Gandolfo. Kad je umro, cijeli svijet smatrao ga je ikonom mira. No, nakon njegove smrti kritizirali su ga zato što se nije javno obrušio na naciste. Neki su ga zbog toga nazvali: Hitlerov papa!
Koliko je Židova spasio papa Pio XII.
O papinom zauzimanju za Židove postoje razna svjedočanstva. Jedno od najnevjerojatnijih je ono rimskog rabina Israela Zollija koji se nakon rata obratio na kršćanstvo te kao krsno uzeo ime Eugenio u čast Piu XII., a sve to zbog papinog zauzimanja za spašavanje Židova što je mogao posvjedočiti iz osobnog iskustva. Inače, židovski teolog, povjesničar i diplomat u Milanu od 1951. do 1969., Pinchas Lapide, iznio je podatak da je papinim zauzimanjem spašeno između 700 i 800 tisuća talijanskih i drugih Židova.
Newyorška zaklada Pave the Way na čelu s Garyjem Kruppom je institucija koja je u svojim istraživanjima različitih arhiva u Europi i svijetu došla do oko 76 000 dokumenata o ulozi Pia XII. u kojima se iznose dokazi o papinom spašavanju Židova.
Papa i Stepinac
Koliko je Pio XII. cijenio kardinala Stepinca i njegovu obranu prava Crkve pred komunističkim režimom, najbolje dokazuje imenovanje Stepinca kardinalom za vrijeme pritvora u Krašiću godine 1952. Njih su dvojica dijelila beskompromisni stav prema komunizmu kao doktrini i praksi koje su bezuvjetno neprihvatljive za katolički nauk.
Sigurno je da je papina odlučnost u borbi protiv svjetskog komunizma jačala i kardinala Stepinca na terenu u Hrvatskoj, kada je pozvao kler da se pod prijetnjom crkvenih kazni ne učlanjuje u staleška udruženja organizirana od komunističke države. Bio je to pokušaj komunističkih vlasti da se infiltriraju u samu crkvenu hijerarhiju. Odbacivanje svake primisli da se stvori nekakva hrvatska narodna crkva odvojena od Rima koju je predlagao Titov režim pokazala je svu privrženost Stepinca papinstvu kao vrhovnom autoritetu, a onda i samom papi Pacelliju. Inače, papa Pacelli je smatrao Titovu Jugoslaviju najopasnijim režimom od onih komunističkih koji su zasjeli na vlast u istočnim predjelima Europe. Ni nakon razlaza sa Staljinom on nije mijenjao svoj stav o titoističkom režimu. Pio XII. bio je preko kardinala Stepinca jako dobro upoznat s likvidacijama katoličkog svećenstva od Titovih komunista. Razmjeri tih stradanja su bili takvi da je Crkva u Hrvatskoj zajedno s Crkvom u Španjolskoj iz doba Građanskog rata i Crkvom u Poljskoj za vrijeme nacističke okupacije pretrpjela najveće gubitke klera u cijeloj Europi tijekom 20. stoljeća.
Zaključak
Papa zasigurno nije bio naklonjen nacistima ni u kojem smislu, ali, je li njegova tišina tijekom tih groznih godina bila pogrešna odluka? Koliko se vjerski vođe trebaju izravno uplitati u ratove i političke procese? Je li opravdano ubiti bilo koga zbog većeg dobra?
Nitko ne niječe da je papa potajno spašavao Židove, ali mu neki zamjeraju da svoj život, kao ni život Katoličke crkve, nije izložio riziku. Zanimljivo, nitko u isto vrijeme ne proziva, ni druge crkve, ni druge religije! Treba li se papa baviti politikom, tajnom diplomacijom ili javno, kao moralni autoritet u svijetu, osuditi Hitlera i nacistički režim? Je li to politika njegovo poslanje ili briga za vjeru i Crkvu?
Oni koji su proučavali okolnosti i povijest toga vremena smatraju da je tišina bila bolji izbor kako ne bi izazvao Hitlerov bijes i posljedično puno više žrtava. Iz iskustva je poznato da ako protestirate, a to donosi još gori rezultat, ona je svaki daljnji prosvjed uzaludan pa čak, neodgovoran i nerazuman. A papa Pio XII. nije bio ni glup ni neodgovoran.
Katkada se u debatama lako zaboravi da je papa bio samo čovjek, a ne Nadčovjek (Übermensch). Papa je svakako želio zaštiti Crkvu. To je odgovornost koju malo tko može uopće pojmiti. Danas kada znamo rezultat i posljedice lako je biti pametan i govoriti što je tko trebao i kada reći ili napraviti. Sada znamo skoro sve, a tada se nisu znale ni sve okolnosti ni moguće posljedice javnih ili tajnih poteza.
Papa je, očito, bio u dilemi, ali i danas se pred nas može postaviti pitanje: Koja bi moja ili tvoja odluka bila tada, u to vrijeme? Pitam se kakve dileme imamo svi mi danas? Šutimo li na svako zlo koje se događa oko nas, u cijelom svijetu, radnom mjestu, Crkvi ili nalazimo tisuću razloga da šutimo i razloge kako bi sebe uvjerili da nas se to ne tiče ili da mi ne možemo ništa promijeniti ili da ćemo napraviti samo gore?
Protestiramo li javno protiv rata, zla, krađe, ubojstava, korupcije, nepotizma ili čak i sami sudjelujemo u tome? Vičemo li protiv odvratnih grijeha, sablažnjivog života ili im udjeljujemo svoj javni ili prešutni blagoslov?
Jerko Župa, dipl. theol.
Fotografija: Zagrebačka nadbiskupija
