svakoga dana i svake noći,
pa tako i večeras, u Efezu,
mnogo godina nakon onog jutra
kad mi je život promijenio
pogled jednog anđela.
Došli smo u Efez već odavno.
Ivan se brine za kuću i hranu
a ja uvečer izađem na dvorište
što gleda na pučinu morsku
i s tobom, Sinko moj, razgovaram.
Sinko moj, razgovaram s tobom,
ja starica, majka tvoja.
Pred očima si mi svagdan i svaku noć.
Tvoja blizina me ne napušta
od onog dana kad mi je život promijenio
pogled jednog anđela.
Čudesno je, Sinko moj,
kako samo jedan pogled,
i samo jedna riječ mogu promijeniti život.
Ne tek moj život, nego život svijeta!
Dovoljan je bio pogled jednog anđela
i odgovor iz srca:
“Neka mi bude po riječi tvojoj”!
Kad se tog pogleda prisjetim
opet jasno vidim tvoje mile oči,
Sinko moj!
Znaš da sam se godinama
budila svakog jutra
u isto vrijeme, u onaj isti čas,
i činilo mi se kako se blaga sjena
one iste srebrnaste boje
primiče nad utočište mojega srca.
I u isto vrijeme, svakoga jutra,
prigibam koljena i šapćem molitvu
koja ne odjekuje u širinu
nego se penje uvis,
uzdižući mi dušu iznad vremena!
U tišini jutra i osami duha,
u odjecima ovostrane nestalnosti,
pred neizmjernošću iskona,
u svim zalelujanim zrakama sunca
što rumene obzorja vječnosti,
Sinko moj, kako svakoga dana,
tako evo i večeras,
veliča duša moja Gospodina!
prof. dr. sc. Ante Mateljan,
S puta ljubavi 1, CUS, Split, 2003., str. 11.- 12.
