To vidim svakoga dana sve jasnije!
Nikad se nisam osjećala velikom,
a danas se osjećam još i manjom,
prigibajući se pomalo zemlji,
“ulazim u se”, i još bistrije zamjećujem
svoje nedostatnosti.
Pitam se i pitam tebe, Sinko moj,
razmišljajući o onom što se dogodilo
i nadajući se onom što će se tek zbiti,
pitam te što može zrnce beznačajnog praha,
doprinijeti svijetu, a ti mi odgovaraš
da svaka zraka svjetla razgrće mrak!
Pitam te što može jedno zrno posijano
na širokim prostranstvima vremena,
a ti mi odgovaraš da mu se treba razrasti
kako bi se na granama njegovim
gnijezdile ptice nebeske!
Pitam te dokle doseže sitan korak
obična siromaha a ti mi odgovaraš
da se u svakom koraku nazire Put
i u svakom udisaju život Duha!
Razabirem, Sinko moj, u vjeri,
da je Njegovo djelo
svaki korak i put kojim kročim,
Njegovo je svako zrno posijano u mojem vrtu,
Njegov je zov neba
kojem su oči moje upravljene!
Pitaš me, Sinko moj, kako se osjećam?
Kako da ti odgovorim?
Osjećam se kao i ti kad si kao dijete
bio u mojem naručaju!
Tako se i ja starica, udovica, u tuđini,
među ljudima drugoga jezika i stranih običaja
osjećam, Sinko moj, u Božjem naručaju!
Osjećam se malenom a tako obdarenom,
od početka do kraja, od vrha do dna,
jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
prof. dr. sc. Ante Mateljan,
S puta ljubavi 1, CUS, Split, 2003., str. 19. – 20.
Fotografija: Ivana Grabić
