Drugi dio promišljanja o odnosu vjere i ateizma – što možemo naučiti od Ludwiga Feuerbacha?
Kako to i sam naslov naznačuje, ovdje ćemo se pozabaviti Feuerbachovom (1804.-1872.) kritikom religije. Snaga te kritike i danas ima utjecaj i nikako nije stvar prošlosti.
Stoga je važno prije svega uspostaviti odnos spram kritike upućene religiji, kršćanstvu ili samoj Crkvi. Vrlo jednostavno: Kršćani također smiju biti kritizirani. Legitimno je dakle da nas se kritizira pa i ukazuje na slabost našeg svjedočenja. Crkva ne bi smjela sebi pridržavati pravo da upućuje kritiku drugima, dok se s kritikom u odnosu na sebe ne zna nositi. Jedna zgoda iz života sv. Male Terezije od Djeteta Isusa kaže kako ju je njezina predstojnica prekoravala i nabrajala joj njezine slabosti. Nakon što je sve saslušala, Terezija je odgovorila: ‘Časna Majko, ja sam još gora nego što vi mislite’. Čvrsto vjerujem da ovakav pristup oslobađa obje strane, a takvim pristupom Crkva može profitirati baš u onome u čemu je njezino duhovno stremljenje: na pročišćenje i raskrinkavanje vlastitih zabluda. Ono što zabrinjava je to što mi vjernici svečano častimo blagdane ove Svetice, upućujemo joj pobožne molitve, ali izbjegavamo promisliti i prihvatiti njezin duh poniznosti u odnosu na svijet, društvo, ateizam i sve one koje možemo nazvati drugačijima. Kao uostalom da nismo i sami dio toga što zovemo – svijet. Uspostavljanje odnosa spram kritike također uključuje i prihvaćanje stava da se istina katkada skriva upravo tamo gdje bismo ju najmanje očekivali. Krist ju je nerijetko izricao baš kroz one rubne: prosjake, gubavce, siromašne, bolesne, ribare, ‘zalutale'(…)
U svjetlu te otvorenosti ovdje ćemo nastojati osluhnuti kritiku religije L. Feuerbacha u prvom redu radi vlastitog preispitivanja. Razlog tom pogledu natrag je samo zato da bi se razbistrio pogled prema naprijed. To ne znači da se na kritiku ne može odgovoriti i protukritikom. To je i zadaća i dužnost, jer ako se kršćanstvo ne može nositi s Feuerbachovom kritikom, onda ga ne treba niti biti. Ipak, ovdje ćemo najprije kritici pristupiti na način da promislimo o njezinoj istinitosti.
L. Feuerbach njemački je filozof koji je najprije započeo sa studijem teologije. Izreka: Bog je bio moja prva misao, filozofija druga, čovjek treća i posljednja izražava njegove nutarnje preokrete. Pojednostavljeno rečeno, Feuerbach je od vjernika postao ateist. Njegovo djelo Bit kršćanstva u središte pozornosti stavlja misao da je bit teologije ustvari antropologija. Što to točno znači? Pojam Boga za Feuerbacha nije ništa drugo doli projekcija čovjeka. Iza zbilje Boga ne stoji ništa drugo nego čovjekova potreba za Bogom. Siromašni čovjek treba bogata Boga. Zašto? Za Feuerbacha – sam čovjek ne može izići na kraj s pitanjem smrti (konačnosti), pitanjem pobjede pravde nad nepravdom, pitanjem sreće i ljubavi – u ovom životu. Stoga ta ključna pitanja projicira na sliku Boga: Bog će osigurati vječni život, Bog će osigurati pobjedu pravde, Bog će osigurati i samu ljubav – sve one najdublje ljudske čežnje koje u ovom životu tako često i možda najčešće izostaju. Upravo se tako Bog pojavljuje neosporno kao projekcija ljudskog srca. Stoga, za Feuerbacha nije Bog taj koji je stvorio čovjeka, nego je čovjek stvorio Boga – Boga koji će nadoknaditi ono što njemu samome nedostaje. Iz ovoga jasno proizlazi da je Feuerbach svoj ateizam utemeljio prvenstveno psihološki. Smatrao je da je raskrinkao religiju i otkrio njezinu najdublju bit. Stoga ju je nazvao samootuđenjem čovjeka od sebe samoga ili drugim riječima samozavaravanje iluzijom Boga. Iz tog razloga je u ateizmu vidio istinu koja čovjeka vraća njemu samome, čovjeka koji preuzima odgovornost za ovaj život, lišen iluzije zvane Bog.
Pred ovom kritikom ne bismo može ostati ravnodušan. Vjeru u Boga doista je moguće i psihološki tumačiti. Psihologija ima što za reći i to joj nitko ne bi smio osporavati. Ali činjenica da čovjek ima najdublje čežnje još uvijek ništa ne govori o Božjoj egzistenciji ili neegzistenciji. Iako ćemo protukritiku ostaviti za sljedeće promišljanje, vratit ćemo se našem fokusu – a to je pokušaj da uvidimo u čemu Feuerbachu možemo dati za pravo?
Feuerbach je s pravom otkrio slabosti kršćanskog, odviše antropomorfnog govora o Bogu. Često tom Bogu pridajemo osjećaje, riječi i djela koja su primjerenija čovjeku nego Bogu. Gledajući unatrag zaista se pokazuje da su kršćani Boga tijekom povijesti prilagođavali vlastitim potrebama i instrumentalizirali u različite svrhe. Na tom temelju ga se onda prilagođavalo i često banalnoj slici svakodnevne zbilje. Sve te slabosti su i danas višestruko prisutne i stoga i Feuerbachova kritika još snažna. I prije su, a i sada, kršćani Boga stvarali na vlastitu sliku i priliku. Katkada govorimo o Bogu, a mislimo na vlastite interese, naviještamo Boga, a pri tome nastojimo oko ispunjavanja vlastitih želja. Upravo je takav Bog meta Feuerbachove kritike i stavljen pod sumnju projekcije. Stoga njegova kritika nije toliko usmjerena protiv Boga koliko je ustvari za čovjeka. Ispod te kritike se iščitava želja za oslobođenjem čovjeka i suprotno ovome prije (da se brani Boga na štetu čovjeka), Feuerbach je branio čovjeka, makar na štetu Boga.
Također treba imati na umu da je u vremenu u kojem je Feuerbach živio (19. st.) prevladavao diskurs u kojem su Crkva i teologija odveć naglašavale onostranost na štetu ovostranosti. Ovozemaljski život je pretvoren u jednu vrstu čekaonice za vječnost. Upravo obezvrjeđujući stav spram ovozemaljskog života, spram tjelesno-osjetilnog čovjeka, kao i žene, iskristaliziralo se da je biti kršćanin moguće samo na štetu toga da se bude čovjek. Takav teološki govor ni danas nije stran. Feuerbach s pravom reagira kritikom na takvu sliku Boga.
Stoga se nameće zahtjev promisliti o Feurbachovoj kritici kršćanstva i kršćanske slike Boga i danas. Ono što se neprestano pokazuje je da ondje gdje je krivo shvaćen Bog, ujedno je krivo shvaćen i čovjek. Neosporno je da u slici Boga čovjek uvijek projicira i nešto od sebe samoga. Svaki odnos uključuje određenu projekciju i nešto od onoga svoga. Međutim, ovdje je pitanje omogućuje li nam ta projekcija da u odnosu sudjelujemo sa svime onime što kao ljudi jesmo ili smo od te projekcije načinili sebi boga? Suobličavamo li dakle Boga vlastitoj slici, umjesto da se mi suobličavamo jedinoj slici u kojoj nam se dao vidjeti – u slici svoga Sina. Ono na što nas Feuerbachova kritika snažno opominje je povratak Kristovu Bogu. Dopustiti da mi se Kristov Bog objavi zahtijeva snažan nutarnji angažman da bi se pripravio u nutrini voljom i intelektom. To uključuje i dozvoliti da me Bog rani.
Stoga, vječni život da, ali ima nešto prije toga, a to je ovaj život sada. Jedno drugo ne isključuje, nego jedno u drugom omogućuje život u neprestanoj napetosti koje povezuje vjera. Ona nije tek slijepo vjerovanje, nego mora biti intelektom i voljom podržavana, našom ljudskošću nošena da bi ju preobrazila. Ići ususret noseći svoje da vječnosti, čovjek ustvari jedino može kroz svoje čovještvo dovodeći do punine svoje ljudsko biti – čovjekom biti.
