U ovom tekstu nastavljamo razmišljati o odnosu vjere i ateizma koje su, kako smo to i u naslovu naznačili, dvije isprepletene priče s Bogom. I jedna i druga priča pretpostavlja odnos, bilo da je on izražen u stavu vjere – izrečeno Bogu da ili u stavu nevjere – izrečeno Bogu ne. I jedan i drugi odgovor pretpostavlja svojevrsni odnos, pa tako i kad je riječ o ateizmu. Ako sebe spoznajemo u istini i sa sviješću o svojoj slojevitosti tada nam nije strano uočiti da ateizam ne mora biti ono isključivo ne, kao ni vjera ono isključivo da. Ni naše da, ni naše ne Bogu – nije apsolutno. Apsolutan je samo Božji da nama. Niti je dakle vjera ‘operirana’ od svoga ne, niti nevjera od svoga da. Vrlo često se pokaže da se ovo ne može pronaći u vjernika, kao i kod nevjernika, i ono da jednako tako. Sve dok ne prihvatimo da je čovjek slojevito biće i da je vjera kao i ateizam složena stvarnost, u opasnosti smo ostati kod površnog da i površnog ne. Ni jedan ni drugi, ukoliko ostaje na toj površini, ne shvaćaju Boga ozbiljno.
Jedno od tumačenja borbe praoca Jakova s Bogom kaže kako Bogu ne smeta što se Jakov bori protiv njega sve dok su mu grudi naslonjene na njegove. Možda je sasvim opravdano pitanje što je u nama bliskije Bogu: naše katkada borbe s njim koje su bliskije ovome ne ili naše možda površno da? Polazeći od vjere da je i jedno drugo u nama spašeno, smijemo dovesti u svijest i svoje ne Bogu koje ne mora nužno biti odbacivanje Boga, nego odnos s ove strane nekoga tko je ranjen, ali i nekoga tko je stvaran. S druge strane, naš da može biti opterećen kulturološkim, psihološkim, odgojnim, povijesnim, obiteljskim i inim uvjetovanostima koje ga mogu činiti umjetnom projekcijom ili izvanjskim činjenjem propisanih obrazaca koje to da nalaže. Naše da i naše ne zahtijeva uvijek iznova silaziti u dubinu, pa i najmračnije prostore svoga bivstva. Tamo se zalazi iz samo jednog razloga – po istinu: o sebi samome, zbilji kao takvoj i Bogu koji mi prilazi.
Tražiti istinu u sebi, tražeći Boga, nije obećanje sreće. Tamo se zatječe i svojevrsnu nesreću: sebe ružnoga, katkada mučnoga Boga i konačnost svega što jest. Ali tu se i ponovno nalazi sve u jednom novom svjetlu – koje je stvarno.
Vjera i ateizam su dakle dvije isprepletene priče s Bogom koje se međusobno prepliću najprije u samom čovjeku. Razumijevanje vjere i ateizma, prije nego se pokuša razumjeti izvan nas, treba pokušati razumjeti unutar nas samih.
Takav pristup ateizmu nalazimo u F. M. Dostojevskog. Tema ateizma ga je duboko zaokupljala te je o njoj višestruko i krajnje slojevito pisao u psihološkom, filozofskom i teološkom ključu. Svu složenost pitanja ateizma i vjere utjelovljavali su likovi njegovih romana, a nadahnuće je najčešće crpio iz sebe samoga. Jedan od najdojmljivijih je upravo njegov posljednji roman Braća Karamazovi. Glavni likovi su trojica braće: Aljoša, Ivan i Dmitrij, a središnji događaj je ubojstvo njihova oca Fjodora Pavloviča Karamazova i pokušaj da se njegov ubojica razotkrije. Četvrti i nezakoniti sin je Smerdjakov.
Aljoša je vjernik, bogoslov, pobožni i nevini mladić. Dmitrij utjelovljuje ono što Dostojevski naziva karamazovštinom, a to je čovjek osjećajan i strastven, ali sklon porocima i nagle čudi. Obrazovan, hladan i proračunat je Ivan Karamazov koji ne samo da želi, nego i uzrokuje očevu smrt. Smerdjakov izvršava ocoubojstvo na Ivanov znak te sam sebi presuđuje. On je i utjelovljenje onoga što je u čovjeku trulo i zaudara. Stoga i samo ime Smerdjakov.
Jedno od tumačenja samih likova kaže da Dostojevski kroz trojicu braće prikazuje svoja vlastita previranja i borbe. On je i vjernik koji se potpuno želi predati Kristu, on je i hladan i proračunat i onaj koji želi smrt svoga oca, on je i onaj koji se bori sa svojom vlastitom karamazovštinom. On je i Aljoša i Dmitrij i Ivan. On je možda i Smerdjakov koji se ne boji vidjeti i ono što je u njemu trulo i zaudara. Takav stav pred Bogom izraz je silnog povjerenja od strane jednog zemljanina. Zbog načina na koji je on osjećao Krista neki su ga prozvali najoduševljenijim kršćaninom. I baš zato, on koji je toliko bio prisan Kristu, u sebi se borio sa svojom ljubavlju prema njemu, svojim vlastitim ateizmom i svojom karamazovštinom. Ovakavim pristupom Dostojevski nam stavlja na promišljanje da se ateizam i vjera događaju najprije u čovjeku samom i da je upravo to prostor u kojem vjera može sazrijevati. Zbog naravi ovog pisanja ovdje ćemo izdvojiti tek nekoliko motiva vezanih uz lik Ivana Karamazova.
Za lik Ivana Karamazova Dostojevski je rekao da Europa nije vidjela ateista kao što je on. Zašto je baš Ivan Karamazov tako veliki ateist? Najprije, on odbacuje svijet i njegovu stvarnost, osobito onu sretnu jer taj svijet, smatra, nije dostojan plača jednog djeteta. Stoga i ona poznata njegova izjava: Ja ne odbijam prihvatiti Boga, zadovoljavam se da mu s poštovanjem vratim ulaznicu (Braća Karamazovi). Zašto je odbijanje ulaznice tako dramatično za Dostojevskog? Razlog leži u odbijanju onog temeljnog povjerenje u Božji naum i onda kada svaka ljudska logika prestaje. Ivan nije mogao prijeći granicu povjerenja koju je prešao Job jer je sebe i svoj sud držao apsolutnim mjerilom pravednosti.
Drugi motiv govori o Ivanu koji mrzi i prezire oca, no sposoban je s njim živjeti bolje nego Dmitrij koji ne zna obuzdati svoje osjećaje. Ivan je taj koji želi smrt oca, ali nema ruke ocoubojice. Previše je fin i otmjen za to. Pod teretom sumnje ne može se odlučiti da ide do kraja. Do kraja ide Smerdjakov, utjelovljenje svih sitnih i otrovnih strana ili sumnja Ivana Karamazova. Smerdjakov je ustvari produženo oružje, drugost Ivana Karamazova. Ovdje se krije golema, a opet tako zakučasta kob čovjeka koju nam Dostojevski stavlja na promišljanje: Ivan je dakle dovoljno unutra kako bi skrivio smrt oca iako će sam čin izvršiti Smerdjakov, on je međutim i dovoljno izvan kako bi taj postupak mogao sakriti pred sobom samim.
Treći motiv tiče se legende o Velikom inkvizitoru koju Ivan pripovijeda Aljoši. Legenda razvija evanđeosku temu triju napasti u pustinji. To je zasigurno jedna od najdramatičnijih priča ikad ispričanih. Radnja se smješta u 16. st. u Španjolskoj Sevilji kada se veliko mnoštvo okupilo i molilo. I doista, Krist se sjetio vapaja ljudi i odlučio javiti izmučenu narodu. Tako dolazi među tu gomilu u Španjolskoj, u Sevilji, u najstrašnije doba inkvizicije. Krist se pojavljuje na trgu gdje su se izvršavale kazne inkvizicije. Svi su ga prepoznali, ljubili ga i klanjali mu se. Dolazi kardinal u crvenom odijelu – veliki inkvizitor – te zapovijeda straži da ga zatvore u tamnicu. U mrkloj noći, stari inkvizitor se pojavljuje pred tamnicom. Nakon što se zagledao u Kristovo lice, pita ga: Jesi li to ti? Kada nije dobio odgovora, nastavlja govoriti i pita: Zašto si došao da nam smetaš? U podužem govoru inkvizitora izdvajamo ono što zamjera Kristu i zašto ga smatra smetnjom: Ti si želio slobodnu čovjekovu ljubav, pa da on slobodno pođe za tobom, ali si jednako znao da će taj slobodni čovjek, jer si mu ostavio takvu mogućnost, reći ti NE. Na zemlji postoje tri sile koje mogu zauvijek pobijediti i poništiti savjest tih nemoćnih buntovnika radi njihove sreće – a te su sile: čudo, tajna i autoritet. Ti si sve troje odbio. Ti nisi htio čovjeka pokoriti čudom jer nisi želio vjeru koja je plod čuda, nego plod slobode. Čudo – Ti nisi htio ushita sužnja pred silom koja mu je jednom zauvijek utjerala strah u kosti. (Braća Karamazovi)
Dostojevski nam ovdje osvjetljava dramu čovjekove čežnje za slobodom i u isto vrijeme njegov bijeg od slobode. Stoga i kaže: Ta nema za čovjeka teže i mučnije brige nego da, čim postane slobodan, što brže nađe onoga kome će se klanjati. Ali čovjek traži pokloniti se pred onim što je sigurno. (Braća Karamazovi) Tako Dostojevski u vjeri oslonjenoj na čuda vidi oprečnost onome što je Krist htio, a to je da vjera postane uistinu slobodna. Ona vjera koja ne pokorava i ne ponižava čovjekovu ljudskost.
Ovi motivi nam dovoljno osvjetljavaju dramu vjere i ateizma koja se događa u čovjeku. Prvi nam je osvijetlio da temeljno povjerenje u Božji promisao jednako izostaje ondje gdje ono nije prokušano u egzistencijalnoj nesigurnosti ljudske konačnosti sa svih strana (naivna vjera) kao i ondje gdje čovjek drži sebe apsolutnim mjerilom svih stvari (naivni ateizam).
Drugi nam otkriva kako se nerijetko skrivamo iza onih postupaka u kojima smo dovoljno krivi i dovoljno nevini kako bismo ih sami pred sobom sakrili. Raskrinkavati sebe pred sobom samim, najteži je put. To je put vjere koja ne strahuje pred ateizmom u sebi samoj, jer istinska vjera nema straha pred svojom suprotnošću – ona ju obuhvaća. Jedno od tumačenja Kristovog uzvika Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Mk 15,34) potvrđuje da je Krist osjećao odsutnost Boga i tjeskobu ateizma. Drugim riječima, ateizam možemo promatrati i kao simbol Božje odsutnosti spram koje se čovjek buni i mučno ju podnosi. To je možda i sasvim ljudski i sasvim u redu, sve dok je to izraz da nam Bog nedostaje. Ili, sve dok su nam grudi naslonjene na njegove.
I treći moment ni ne treba nikakva tumačenja, jer same riječi: Zašto si došao da nam smetaš, dovoljne su. Onda kada se odvažimo utkati tu misao u svoju vlastitu egzistenciju možda uvidimo da nismo bolji od drugih, da nemamo odgovor na sva pitanja i da je pred nama još dug put prihvaćanja Kristove logike. Slobodna vjera dopušta da Kristova logika prodire k nama kroz naše da i naše ne, kroz našu snagu i našu ranjivost, kroz Njegovu prisutnost i njegovu odsutnost.
dr. sc. Kristina Vujica
