Ovo je jedno od najtežih i najzanimljivijih pitanja koje, bez obzira na pokušaj odgovora, uvijek ostaje otvoreno. Katkada sam odgovor budi još više pitanja, jer čovjek je vazda više od onoga što o sebi zna (K. Jaspers). Vrlo vjerojatno ni u ovom razmišljanju nećemo proći drugačije. No, prije nego se pozabavimo samim odgovorom, važno je uspostaviti odnos spram samoga pitanja. Pitati se: Tko je čovjek? ili Tko sam ja? je pitanje koje upućuje na to da „nismo poznati sami sebi, da se naš bitak i naša svijest razilaze, da smo odvojeni od sebe.“ (R. Safranski) Drugim riječima, već samo pitanje govori u prilog tomu da je čovjek biće kojemu nešto bitno nedostaje. Međutim, upravo to nedostajanje je ono što ga bitno određuje. Tako on biva tragatelj i onaj koji je uvijek na putu. Nemir traganja, nemir mišljenja, nemir praznine i rascijepljenosti njegov je pečat, vazda upisan u njegov usud. I za sv. Augustina je čovjek uvijek na putu, hodočasnik Apsolutnoga. Pico della Mirandola bilježi: „Bog je čovjeka učinio svojim odrazom koji u sebi objedinjuje sve i rekao mu: Nismo ti dali nikakvo boravište, nikakvo posebno nasljeđe. Sva smo druga bića stvaranjem podčinili određenim zakonima. Jedino ti nisi nigdje skučen i ti ne možeš sebi prisvojiti niti odabrati da budeš to što po svojoj volji odlučuješ biti. Po svojoj volji i na svoju čast trebaš biti svoj vlastiti tvorac i oblikovatelj te oblikovati sebe iz gradiva koje ti priliči. Slobodan si tako spustiti se na najniži stupanj životinjskog svijeta. No, ti se ipak možeš uzdignuti i do najviših sfera božanstva. Životinje od rođenja posjeduju sve što će ikad posjedovati. Jedino u ljudima Otac sije sjeme svakoga čina i klicu svakoga načina vođenja života.” Drugim riječima, čovjek nije poput životinja zaokružena cjelina od samog svog rođenja. On sam sebe mora neprestano rađati.
Važno je imati u vidu: pitanje o čovjeku nije počelo s nama. Njega je postavio čovjek puno prije nas, kao i pokušaj njegova odgovora. Zato bi bilo neprimjereno ne uzeti u obzir tu povijest ispitivačke snage i ne odrediti se spram nje. Ono što je za nas ovdje važno prepoznati jest da je ta ispitivačka snaga o čovjeku uvijek imala svoj odnos s ispitivačkom snagom o Bogu. Tamo gdje je krivo shvaćen Bog, ujedno je i krivo shvaćen čovjek. To je jedan od ključnih razloga zašto se „teologija mora sporiti s krivom slikom Boga jer je sasvim zainteresirana za čovjeka, i zašto se mora sporiti s krivom slikom čovjeka jer je sasvim zainteresirana za Boga“. (H. Küng)
U ovom formatu nam, dakako, nije moguće računati s povijesnim hodom pitanja čovjeka o sebi samome, ali barem u naznakama možemo iznijeti okvir unutar kojeg su se ova pitanja razvijala. U povijesti susrećemo predfilozofijskog čovjeka, a on je religiozan. U tom mitsko-magijskom pogledu na svijet, čovjek je bio ovisan o volji viših sila koje su odlučivale o njegovoj sudbini. Izostaje, dakle, čovjekova autonomnost, iako ne i svijest o pravdi i nepravdi, grijehu i kajanju. Konačno, javlja se filozofska refleksija u 7. st. pr. Kr. u kojoj čovjek razmišlja najprije kozmološki. Postavlja pitanje o onom arché – prvom počelu svega što jest. Tek sofisti i Sokrat uvode čovjeka u središte promišljanja, a Platon i Aristotel razrađuju osnovne postavke o tome što čovjek jest. Obojica su držali da je duša životni princip i da je besmrtna. Važno je barem spomenuti stoicizam, epikureizam, skepticizam, neoplatonizam. Svaka od ovih škola istaknula je jednu od dimenzija o čovjeku. Nakon neoplatonizma susrećemo židovsko-kršćansku sliku čovjeka koja se sasvim ogleda u njegovu osobnom odnosu s Bogom. To je temelj iz kojeg izranja pojam ljudske osobe, njegovo dostojanstvo i jednakost svih ljudi. Platonovu i Aristotelovu tradiciju kasnije će razraditi Augustin i Toma Akvinski u srednjem vijeku. Usidrenost srednjovjekovnog čovjeka u zaštićenoj vjeri bit će stvar prošlosti kada se raspukne srednjovjekovni pokušaj sinteze vjere i razuma. Jedinu izvjesnost sada čovjek nalazi u samome sebi, u onome ‘Mislim, dakle jesam’ (R. Descartes). Nije, dakle, više od izvjesnosti Boga do izvjesnosti čovjeka, nego je sada od izvjesnosti čovjeka prema izvjesnosti Boga. Humanizam i renesansa će pripremiti taj novi zaokret od objektivnog prema subjektivnom, od univerzalnog prema partikularnom. Zaoštrava se veličanje razuma i znanosti. Moderna filozofija, tako pripremljena, iznjedrit će dvije antropologije: racionalističku i empirističku. Obje one reduciraju čovjeka ili na ratio ili na osjetno iskustvo. Takav pogled formirat će i duhovni pokret prosvjetiteljstva koji odbacuje metafiziku i objavljenu religiju kao izvore spoznaje kojima treba pridavati pozornost. Klasični njemački idealizam će kao reakcija na prosvjetiteljsko veličanje ljudskog razuma vratiti vrijednosti tradicije, instinkta, osjećaja, prirode, religije, duhovnosti. Suvremena filozofija preko Schopenhauera, Kierkegaarda, Feuerbacha, Marxa i Nietzschea iznjedrit će najbolniju misao čovjeka, a to je da je “Bog mrtav i da smo ga mi ubili” (F. Nietszche). Tako se unutar filozofije egzistencije rađaju pojmovi kao što je bitak u svijetu, tjeskoba, mučnina, besmisao. Strukturalizam, postmoderna i pokušaj konstrukcije filozofske antropologije 20. st. tek su pokušaji da se na pitanje o čovjeku ponudi univerzalni odgovor.
Ovaj maraton kroz povijest ljudske misli o čovjeku zaista je tek naznaka. Brojni autori nisu niti spomenuti, a neizostavni su za ovu temu. No, naša namjera, a niti zadatak, nije dati iscrpnu filozofsku antropologiju kroz povijest, nego nešto drugo. Prije svega, naznaka da čitatelj ima bogatu tradiciju na raspolaganju ako se upusti u ozbiljno promišljanje o ovoj temi koju svakako ne treba zanemariti. A potom sljedeće i kao kratki zaključak.
U samome pitanju Tko je čovjek? ili Tko sam ja? vrijedilo bi primijetiti da nije tek dovoljno postaviti pitanje, nego s pitanjem uspostaviti odnos. Osobito jer možda dalje od pitanja ni ne možemo ići, a možda ni ne trebamo. Tko je čovjek? Povijest nam je dala različite odgovore: Čovjek je religiozno biće. Čovjek je i onaj koji je svjestan samoga sebe. On o sebi misli i posjeduje svijest o vlastitoj svijesti. On je mudrac, skeptik, hedonist i jednako tako sitničav, zajedljiv, sebičan, površan i zao. On podnosi tjeskobu, dosadu, besmisao, ali također posjeduje snagu da probija granice duha i pronalazi kreativnost, smisao i stvaralaštvo. Čovjek je i nezaključen, nedovršen, usamljen, nikad zadovoljan. On je duh, ali i tijelo. Nikad samo jedno od toga. On nije Bog, niti anđeo, već – čovjek. I baš jer je on to sve je upravo zato tako problematično biće. On je i tragatelj, ali i onaj koji je darovan samome sebi i pozvan sam se odrediti spram samoga sebe, svoga života, svoje konačnosti. Na tom tragu K. Jaspers kaže: “Svaka je životinja dobro uobličena, u svojoj ograničenosti ima i svoju dovršenost s kružnim tokom živućega koji se uvijek ponavlja. Ona je jedino žrtvovana prirodnom događanju koje sve opet stapa i iznova stvara. Nedovršiva je samo čovjekova konačnost. Njega samo njegova konačnost dovodi u povijest u kojoj on tek želi postati onim što može biti. Nezaključenost je signum njegove slobode.“ (K. Jaspers)
Svjesni slojevitosti, složenosti i višestrukosti odgovora našeg pitanja, smijemo se usuditi baciti pogled na pitanje Tko je čovjek danas? Čovjek danas ne uspijeva izdržati rascijepljenost, nedorečenost, nedovršenost. Čovjek danas, kao i svaku drugu stvar, želi sebe odmah: dovršenog, zaključenog, ostvarenog. No, dakako, ta dovršenost i ostvarenost se više ne ogleda u puninu njegova bivanja, nego punini njegova imanja. Slično čitamo da je „čovjek nekoć zaspao s mišlju na uzvišene ideje. Danas on naprotiv liježe s pitanjem: Što danas nije kupio“. (S. Aleksijevič). Pokušamo li povezati sliku Boga kakvog danas svjedočimo, vidjet ćemo da se i Boga shvaća kao tek još jednu kariku koja služi udovoljavanju ljudskim potrebama, željama i čežnjama, koliko god one plemenite bile. Nije novost da logika takvih društvenih strujanja preslikana i na samu vjeru. Brza rješenja, lagodan put i nestrpljivost sa samim sobom slika je vjernika danas. Rado je čitana lagana literatura s upečatljivim pozitivnim mislima kojima se olako ispunjavaju prostori praznine, samoće, tjeskobe i nemira. Nemogućnost da se prihvati egzistencijalna težina ljudskog bivanja utječe i na nemogućnost otvaranja prostora nadi, vjeri i ljubavi. Katkada se pokazuje da je i vjera tek samo još jedan od izvanjskih stimulansa koji prekriva ili zavarava čovjekovu nemogućnost da se u istini sretne sam sa sobom kako bi sebe ponovno rodio u pitanju: Tko je čovjek? Tko sam ja?
