Živimo u izazovnim vremenima – rečenica je koja se nerijetko čuje. Čovjek je do jedne mjere svjestan složenosti brojnih pitanja te katkada ne zna s koje strane prići određenom problemu. On sam se proteže na toliko raznih područja, bilo da je riječ o utjecajima koji su do problema doveli ili područja na koje sam problem utječe. Znanje se usložnjava i time je izazovnije obuhvatiti jedan predmet, a da se pritom ne propusti neki njegov dio. Međutim, nikada ni jedno vrijeme nije bilo, a da nije nosilo izazov i zahtijevalo angažman kako s njime ophoditi. Ne suočavamo se dakle ni s čim s čim se naši preci nisu već suočavali, premda manifestirano u nešto drugačijim fenomenima. Već ovdje valja započeti s raskrinkavanjem pridavanja umišljene veličine samima sebi i svome vremenu, mesijanskih uloga pojedinaca i mesijanskih vremena.
Shvaćati sebe previše ozbiljno uključuje precjenjivanje svoje misli i svojih sudova koji iz njih proizlaze. To se može ogledati i u potrebi kada nužno želimo da drugi misli kao mi i da drugome nastojimo, makar neopazice i polako, dodvoriti vlastitu misao i sud, pa i alate koji do njih dovode. Želimo da drugi ima našu istinu i da ju prigrli i brani jednako kao i mi. Vrlo rijetki pišu i govore na način da svoju misao podvrgavaju raspravi, da dopuštaju da se ona odbaci, kritizira, da čak to i žele. Tragatelji istine znaju da su na putu traženja, a ne posjedovanja. To ujedno znači vazda biti nad ponorom, možda i propadanje, napetost i nesigurnost. Njezina sigurnost je u neosiguranosti, njezina istina u dvojbi i propitkivanju, njezine oaze vrlo rijetke, a počinak ne obećavajući. Tragati za istinom već je prvi korak traganju za Bogom, ali ovdje postoji jedna toliko ključna razlika. Razlika je tragati za Bogom kakvog bismo mi htjeli ili Bogom kakav je on u sebi. Premda je to zadatak koji nas obvezuje, on je u isto vrijeme nedostižan jer je Bog beskonačan, a mi smo konačni, on je nužan, a mi smo ne-nužni. On je neizreciv i nedokučiv našim ljudskim kategorijama. Htjeti biti blizak Bogu objave uključuje dozvoliti da nam se On uvijek iznova objavljuje, ali to također znači izložiti sebe. Ljubav traži izložiti se, a ne osigurati.
Čini se da se ljudska potreba za kontrolom, sigurnošću i izvjesnošću, možda danas više no ikada, ne može nositi s činjenicom da Bogom ne može ovladati, da ga ne uspijeva omeđiti, pripitomiti vlastitim strukturama i kategorijama. To na osobit način dolazi do izražaja upravo u vjerskim zajednicama. Baš tu upada u oči precjenjivanja samih sebe i pokušaj da se Bogom ovlada, makar pod krinkom duhovnih nastojanja i čestitih nakana. Nerijetko se pokazuje da je religiozno okruženje dodatno pogodno tlo za umišljene veličine. Zašto je tome tako? U kršćanskoj naraciji susrećemo velike priče o neprijateljstvu između dobra i zla unutar kojih se kristaliziraju naglasci žrtve, patnje, smrti, grešnosti, neprijatelja, spasenja, Mesije, vječnosti, slobode itd. Također i o neponovljivosti svake osobe i njegove uloge za ovaj svijet. Koliko god čovjek možda i vjerovao u onostranost, čini se nesavladivom težnja da sebi ipak priskrbi neprolaznost (ne-zaborav) i u ovom životu. Ta težnja naslonjena na vjerske motive, ukoliko ne posjeduje zdravu samorefleksiju može pospješiti svojevrsnu patologiju pa čak i biti opasna. Tu težnju je možda i zahtjevnije ispuniti u naše vrijeme jer dojam je da su već svi životi doživljeni, sve priče napisane, sve pjesme otpjevane, a tehnologija dodatno prigušuje kreativnost življenja iznutra. Onda kada čovjek shvaća da je tek kratkotrajna pojava i ne nalazi mogućnost izdvojiti se, zahtijeva neprijatelje, urote i protivnosti da bi opravdao umišljenu svijest o vlastitoj veličini te izdržao neizdrživu prolaznost postojanja. To pospješuje i procvat teorija zavjere i u vjerskim zajednicama jer mogu pojačati dojam biblijskih motiva. S druge strane u našim svakodnevnim nastojanjima susrećemo sebe kao one koje brine kredit, dugi redovi, rano ustajanje na posao, popodnevna dosada, neproduktivnost, nezadovoljstvo sobom i drugima, ljenčarenje pred ekranima, odgađanjem onoga što bi trebao činiti, reciklažu tuđih života. Ništa spektakularno! Nikakva senzacija! Ništa što bi bilo vrijedno pozornosti romana ili filma. Međutim urote koje se ‘negdje protiv nas kuju’ nam trebaju, osobito jer one imaju i funkciju pokriti kako smo ustvari slabašni kršćani, ništa drugačiji od onih koji s Izraelcima očekuju Spasitelja koji će povesti rat, ništa drugačiji od onih koji slušaju njegovu riječ, a ipak ga ne poznaju, ništa drugačiji od Velikog inkvizitora koji bi Kristu hladnom proračunatošću rekao: Zašto si došao da nam smetaš?
Dakako, ne bi trebalo sebe ni precjenjivati ni podcjenjivati, ali izdržati tu napetost znači biti na vjetrometini neprestane potrage da se živi iz sebe u istini koja je uvijek željna sebe same. Ni eros za znanjem nije dovoljan (premda neizostavan) jer on može biti samo još jedno sredstvo da se porobi drugoga.
Ipak, duboka čovjekova čežnja za izdvojenošću i ne-zaboravom nešto znači. Ne odaje li to mogućnost naslućivanja onog temelja koji je u nas usadio tjeskobu propitkivanja i traženja, a koje nam opet neprestano izmiče. Upravo to izmicanje zahtijeva vjeru i odvažnost za bitak da ipak nismo prepušteni zaboravu. To je klica koju nosimo u sebi, ali karikaturom uobličena u umišljenim veličinama pod krinkom sebe precjenjivanja ili podcjenjivanja. I u jednom i drugom slučaju (pre i pod) se promašuje meta, jer čovjek nije ni onkraj sebe, ni ispod sebe. Čovjek je u sebi i samo od tamo može spoznati zemljanina u sebi i u isto vrijeme veličanstvo njegova duha. Ove dvije oprečnosti moraju opstojati zajedno u ljudskom duhu poput arterije koja krv odvodi iz srca i vene koja krv tamo dovodi. Kao što je za organizam srce središte događanja, za duh je to misao. Odgajati svoju misao je središte događanja čovjekova duha gdje se razotkrivaju i najtananije nakupine onoga što mi jesmo. Zaći u te zakutke potrebno je odvažnosti, ali samo tamo je istina za kojom tragamo. Čuti sebe uključuje preispitivanje samoga sebe i sa strahom ili bez, dozvoliti priznanje, da već tu imamo jako puno posla. To također znači otvoriti oči za suvremeni svijet i pokušati vjersku zajednicu sagledati i iz te perspektive. Vrlo brzo ćemo uvidjeti da one katkada odaju dojam kazališnih predstava u kojima glume utvare koje uvijek iznova govore ono što uvijek iznova ne čine.
Stoga odbacujem onu duhovnost koja Boga podrazumijeva i koja se služi umišljenom veličinom ma kako lijepim riječima bila zaodjevena. Odbacujem onu duhovnost koja misli da se istinu može izvikivati na ulicama, da se njome može porobljavati i nuditi drugima za primjer. Odbacujem duhovnost s mnoštvom riječi ili pobožnih vježbi koje svojim aktivizmom pokrivaju nedostatak sadržaja. Priželjkujem duhovnost koja nas potiče da pogasimo sve aparate, odmaknemo se od svih glasova, uključujući i one pobožne (ili možda njih osobito), kako bismo se zaustavili u samoći i tami vlastite misli. Priželjkujem duhovnost koja nas poučava da se sramimo pred sobom samima, a ne pred drugima. Priželjkujem duhovnost koja me uči da vodim najozbiljniji razgovor sa samim sobom, bilo u prijekoru ili katkada toliko potrebnom humoru. Takva mi kaže da ona ozbiljno računa s Bogom. Odbacujem duhovnost umišljenih veličina s probranim pobožnim pozama, a priželjkujem duhovnost trezvena duha koja iznutra uznemiruje tog zemljanina-veličanstvena duha.
dr. sc. Kristina Vujica
