Kako danas govoriti o Bogu? Treba li govoriti o Bogu? Ne bi li se za vjernika odgovor na ta pitanja trebao podrazumijevati? Svakoga tko promišlja svoju vjeru to bi trebalo duboko uzrujati: ne stoga što se odgovori ne podrazumijevaju, nego upravo zato što se podrazumijevaju. Premda su mentalna lijenost i konformizam vrlo rašireni, ljudska inteligencija odbija podrazumijevati odgovore na bilo koje pitanje. Kako bismo onda mogli podrazumijevati odgovore na tako duboka i egzistencijalna pitanja kao što je Bog? Podrazumijevati znači ići lakšim putem, nikada se ne suočiti sa suprotnošću onoga što se podrazumijeva i time nikada ne izložiti svoj komfor mišljenja živoj želji za Bogom. Podrazumijevati također znači dopustiti da drugi misli moj život umjesto mene.
Jedan od najčešćih izričaja današnjice je: „To je moje mišljenje.” Gotovo svi danas izriču svoje mišljenje, neovisno o tome koliko mu prethodi napora i truda da se ono preispita. Tako se bez imalo kolebanja stavljamo u poziciju sve komentirati i, što je još pogubnije, s apsolutnom sigurnošću, donositi sudove o drugoj strani. Dojam je da su vrlo često u podlozi tog ‘mišljenja’ paušalne informacije uglavnom prikupljene s velikih naslovnica nametljivih portala i drugih vrsta medija. S druge strane, jako je malo onih čije mišljenje ima, ne nametnuti ili samorazumljivi, nego unutarnji autoritet. Takav autoritet se ne služi položajem, nego zahvaća iznutra. Riječ kao izrečena misao koja bi nas trebala suočiti sa samima sobom i preispitati naše misli, stavove, sudove i odgovornost je nečujna i ne zaokuplja ljudsku pažnju, ionako već ispunjenu ili prepunjenu ‘brzom’ hranom sadržaja koji konzumiramo.
Živimo u vremenu u kojem je u ponudi gomila informacija. Pritom se ne postavlja pitanje jesu li one barem informativne, što bi bila zadaća informacije. Vrlo često one to nisu, a rijetko ili nikad se ne postavlja pitanje tko je pri tome zgažen, ponižen, pogažen ili osramoćen. Svejedno se takav način informiranja halapljivo konzumira, jer se čini da ne opterećuje, ne zahtijeva, ne dovodi u pitanje. Ispraznost, glupost i banalnost ne treba miješati sa satirom, parodijom i apsurdom. Satira i parodija može posredovati snažnu kritiku i bremenitu misao. Također, prije nego osudimo sve što je novo i vrijednosti novih generacija u odnosu na prijašnje, valja istaknuti da smo ovaj svijet kakav jest gradili mi. On je naše djelo i to što smo postali je djelo svih nas. Na tom tragu govori starac Zosima u Braći Karamzovima (F.M. Dostojevski) kada kaže: „Svi smo za sve krivi.” Često zanemarujemo da je cijela povijest Izraela otvorena kritici prvenstveno prema sebi samoj. Još uvijek odzvanja krik da je Izrael taj koji se ima vratiti Bogu. Stoga svaku kritiku treba uvijek i prvenstveno usmjeriti na sebe. Ne tražiti neprijatelje, čak i ako ih ima.
Ovdje je riječ o dojmu, zamjedbi i pokušaju da se iščita ono što je u dnu ljudskih postupaka i riječi. Legitimno je s time se ne složiti. Važno je primijetiti da je to ‘u dnu’ temelj naših postupaka i riječi – naša misao. Odgajati svoju misao, suočiti se s njom pred sobom samim, hrvati se s njom, znači borbu i nikad dovršen posao. Dozvoliti sebi biti svojim sugovornikom, katkada ugodnim, a katkada i neugodnim je, ako ičija, onda najveća zadaća kršćanina: raskrinkavati vlastite iluzije, beživotne stereotipe, pobožne i sladunjave izraze koji su odavno izgubili značenje. To znači izložiti se oštrici istine koja prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. (Heb 4,12).
Kristova istina nije obećanje sigurnosti i blagostanja, nego križa koji se u najdubljem smislu može očitovati u borbi za trezvenost duha. Trezvenost duha je, prije svake prijetnje izvana, u najvećoj mjeri pred opasnošću od zabluda iznutra. Istina se ne izvikuje na trgovima, ona djeluje u nutrini, koja mora biti najprije prokušana od sebe same i pred sobom samom. Budnost opstanka za sebe samoga, rekao bi Martin Heidegger. Nerijetko se događa da o nečemu imamo mišljenje, a ne postavljamo pitanje pred samima sobom o tome što mislimo, u odnosu na koga i na temelju čega? Olako donosimo sudove o drugima koji u prvom redu nisu pristojni, a tek onda možemo govoriti i da nisu u duhu Kristove poruke.
Jasno je da u ovom kratkom promišljanju nismo odgovorili na pitanje kako danas govoriti o Bogu? Još manje smo govorili o tome da Bog nije pitanje vremenske prognoze, nego života i smrti. Prije je trebalo reći kako o njemu ne govoriti, odnosno kako se sam postaviti pred tim pitanjem, barem u naznakama. Time se daje do znanja da će se ovo promišljanje nastaviti. Za sada je dovoljan izazov već rečeno. Izdvajam stoga tri stvari: prvo, ne zaboravimo kako nam mudra kršćanska tradicija ukazuje da je Bog otajstvo, tajna, neizreciv i nedokučiv svim našim konceptima, ma koliko domišljati i inteligentni bili. Podrazumijevati Boga znači ne shvaćati ga ozbiljno. Drugo, ne treba tragati za svojim mišljenjem, nego za istinom. Tragati za istinom znači najprije dovesti u pitanje sebe, izložiti se istini. Tada istinu nećemo oblikovati svojim mišljenjem, nego će naše mišljenje biti oblikovano istinom. I treće, Bogu ne treba ‘činiti uslugu’ u pokušaju da ga reklamiramo poput najnovije marke automobila. Sve dok o Njemu ne govorimo kao onome koji zahvaća iznutra, a ne onome koji nam nešto nameće izvana, o njemu je bolje šutjeti.
