Nasilje u obitelji kroz literaturu se najčešće definira kao skup ponašanja koja imaju za cilj kontrolu nad članovima obiteljske zajednice uporabom sile, zastrašivanja i manipuliranja. To je svako prijeteće, prisilno, dominantno i nasilno ponašanje koje uzrokuje osjećaj straha kod žrtve. Nasilje u obitelji nije svađa s vremena na vrijeme, nego kontinuirani obrazac nasilnog ponašanja koji ostavlja teške psihičke i fizičke posljedice na osobu nad kojom se vrši. Žrtve nasilja mogu biti i muškarci i žene, međutim istraživanja pokazuju da su ipak češće žrtve osobe ženskog spola, djeca i osobe starije dobi.
Nasilje obično uključuje nejednaku dinamiku moći u kojoj jedan partner pokušava uspostaviti i zadržavati kontrolu nad drugim na razne načine. Počinitelji nasilja kombinirano koriste sve oblike nasilja kako bi žrtvu ponizili, podredili i dokazali svoju moć. Nasilan partner smatra da ima pravo na potpunu kontrolu i moć nad svojom žrtvom pa često ostanak žrtve tumači njenom slabošću i njenom dozvolom da to nastavi činiti. Istodobno, žrtva tone sve dublje zapetljana u osjećajima odgovornosti, krivnje, straha, tuge i sarama pred drugima.
Nasilno ponašanje nije lako odmah uočiti, često je skriveno iza objašnjenja koja se na prvi pogled mogu činiti vrlo logična, čak i plemenita i u korist žrtve. Ni počinitelje nasilja nije uvijek lako uočiti. U javnosti se mogu činiti, pouzdanima pametnima, uspješnima i šarmantnima s osobnošću koja privlači ljude, ali iza zatvorenih vrata pokazuju sasvim drugo lice i postaju noćna mora za žrtvu. Mnogi su nasilnici i sami kao djeca bili žrtve, pa u odrasloj dobi ponavljaju toksične obrasce s vlastitim partnerom ili djecom. Karakterizira ih stalna kontrola nad žrtvom, a posebno su skloni ljubomori, izoliraju svoje žrtve od obitelji, prijatelja, posla i bilo kojeg drugog vanjskog izvora podrške. Počinitelji nasilja su često eksplozivne naravi, a pojačavanjem stresa i napetosti dolazi do eskalacije nasilja; nakon toga se kaju i pokušavaju ponovno pridobiti partnera šarmom, nježnošću i obećanjima da će se promijeniti, ali ta faza kajanja kratko traje. Iskustvo pokazuje da se praktički uvijek radi samo o privremenom zatišju, a s vremenom faze „medenog mjeseca“ traju sve kraće, a nasilničko ponašanje sve učestalije. Pogrešno je vjerovat će nasilje prestati kad se neke životne okolnosti promjene, jer odabir nasilnog ponašanje ne dolazi iz okolinskih uvjeta nego iz osobe.
Oblici i vrste nasilja u obitelji
Tipologiju nasilja u obitelji moguće je odrediti na različite načine i pod različitim vidovima. Najkompletniju sliku fenomena nasilja nam pruža ono koje razlikuje tipove nasilja prema odnosu koji postoji između žrtve i počinitelja. Tjelesno, emocionalno, seksualno i ekonomsko nasilje je podjela koju najčešće susrećemo prema stručnoj literaturi.
Tjelesno nasilje podrazumijeva udaranje, guranje, šamaranje, čupanje kose, nanošenje povreda različitim predmetima, izazivanje opekotina, uskraćivanje medicinske skrbi itd. Ozljede nastale kao posljedica tjelesnog zlostavljanja mogu se okarakterizirati kao lake ili teške, a može ići i do pokušaja ubojstva ili ubojstva. Tjelesno nasilje ostavlja vidljive znakove kao modrice, ogrebotine, prijelome, opekotine i sl. te je ovaj oblik nasilja u kaznenom procesu najlakše dokazati.
Emocionalno ili psihičko nasilje odnosi se na sve oblike zlostavljanja kojima je cilj zadobivanje moći i kontrole nad žrtvom. Obuhvaća manipulacije, vrijeđanje, ismijavanje u javnosti, podcjenjivanje, omalovažavanje, obezvrjeđivanje, proglašavanje osobe psihički nestabilnom ili bolesnom, ucjene, kontrolu kretanja, izolaciju od obitelji i prijatelja, prijetnje žrtvi ili njoj bliskim osobama. Posljedice emocionalnog zlostavljanja na žrtvu očituju se u narušenoj slici o sebi, sniženom samopouzdanju i samopoštovanju, gubitku vjere u sebe i svoje sposobnosti, a nerijetko se javljaju simptomi tjeskobe ili depresije.
Seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog protivan slobodnoj volji osobe nad kojom se nasilje vrši. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba. Seksualno uznemiravanje je jedan od najčešćih oblika seksualnog nasilja, koji se najlakše tolerira i za koji većina zakonodavstava nema mehanizam sankcioniranja. Obuhvaća neželjena spolna ponašanja koja nužno ne uključuju fizički dodir, a osobu dovode u neugodan i ponižavajući položaj te izazivaju osjećaj srama. Silovanje je najteži oblik seksualnog nasilja koji ostavlja dugotrajne posljedice. Ubraja se među izuzetno teška i traumatska iskustva s teškim posljedicama za žrtve.
Silovanje u vezi / na spoju (date rape) je oblik seksualnog nasilja u kojoj su žrtva i počinitelj u nekom obliku osobne veze. Rasprostranjenost ovog oblika seksualnog nasilja najteže je utvrditi. Budući da se radi o poznatom počinitelju s kojim je žena u nekom obliku intimne i romantične veze, prijave su iznimno rijetke.
Silovanje u braku i same žrtve često ne prepoznaju kao oblik nasilja, jer spolni odnos podrazumijevaju kao bračnu dužnost. Ovaj mit treba razbijati, jer spolni odnos niti u intimnoj vezi niti u braku ne može se opravdati kao potreba ili dužnost već isključivo kao dobrovoljni i slobodni pristanak i htijenje obje strane u odnosu.
Ekonomsko nasilje uključuje uskraćivanje i oduzimanje financijskih sredstava ili zaduživanje, neplaćanje alimentacije i sve druge oblike uskraćivanja sredstava za život. Također ekonomsko nasilje se odnosi i na zabranu rada kada počinitelj nasilja izolira žrtvu, ugrožava zaposlenje ili joj brani da radi. Posljedica ekonomskog nasilja je ekonomska ovisnost žrtve o počinitelju.
Rijetko se događa da žrtva trpi samo jedan oblik nasilja, uvijek je u pitanju kombinacija više različitih oblika i nije moguće ocjenjivati koji je oblik nasilja lakše doživjeti, a koji teže. Činjenica je samo da se tjelesno nasilje u kaznenom postupku lakše može dokazati, jer ostavlja vidljive tragove, dok više boli i patnje ostavljaju „nevidljive modrice“ na duši.
Žrtve nasilja u obitelji nadaju se da će stvari biti bolje, da će se partner promijeniti, da će shvatiti koliko ga voli i da će ga ljubav promijeniti. Misle da to što proživljavaju i nije tako strašno kako tek neke druge žive. Stalno pokušavaju pronaći opravdanja i stalno se nadaju da će doći bolje vrijeme. Žrtve se trude iskoristiti sve mogućnosti prije nego se odluče na raskid veze. Nažalost često dugo prođe prije nego osvijeste da u nasilnom odnosu ne dolazi bolje vrijeme, dolazi samo sve gore, sve učestalije i sve brutalnije nasilje. Napustiti nasilnu vezu za žrtvu je izniman izazov i emocionalno i praktično. Proces uključuje priznavanje zlostavljanja koje se događa, pronalaženje podrške za siguran odlazak i proradu traumatskih iskustva. Ono što je žrtvi najpotrebnije u tom procesu je stvaranje odnosa povjerenja da postoji netko tko joj može pružiti bezuvjetnu podršku i razumijevanje.
