Smrt pape Benedikta XVI. i njegov ispraćaj, osim sjećanja na njegov dragi i plemeniti lik, podsjetili su nas još jednom na njegovu bogatu učiteljsku, teološku i spisateljsku ostavštinu. A ta je ostavština vrlo obilna, poučna i duboka. Aktualnost izrečenog i napisanoga ne blijedi. Protekom godina doima se još svježijom i zanimljivijom. Dubokom vjerom i izvanrednom oštroumnošću, Joseph Ratzinger je – kao profesor teologije, kao dugogodišnji prefekt Kongregacije za nauk i kao 265. Petrov nasljednik – analizirao pojave suvremenoga svijeta, vjeru i nevjeru današnjeg čovjeka, stanje u Crkvi, njezine probleme i perspektive. Pokazao se izvanrednim poznavateljem suvremenog čovjeka, njegovih najvažnijih pitanja i problema. Takvom čovjeku, nerijetko otuđenom i izgubljenom, jasno je i uvjerljivo pokazivao put i rješenje. Rješenje je Bog kojemu trebamo dopustiti povratak u središte našega života.
U obilju i raznovrsnosti njegovih djela, nije lako opredijeliti se za jedan naslov. Ovaj put smo izabrali knjigu Sol zemlje (Zagreb, 1997.). Riječ je o velikom intervjuu njemačkog novinara Petera Seewalda s Josephom Ratzingerom, tadašnjim prefektom Kongregacije za nauk vjere. Knjiga je podijeljena u tri poglavlja: O osobi, Problemi Katoličke crkve, Na pragu novog doba. Zbog ograničenosti prostora, prikazat ćemo samo neke dijelove koji čitateljima mogu biti poticaj za čitanje cjelovita djela. Izbor je učinjen iz kuta gledanja jednog vjeroučitelja. Prednost je dana dijelovima intervjua koji mogu biti poticajni svima koji svjedoče vjeru i koji je drugima prenose.
Na novinarovo pitanje „Treba li prenošenje vjere neki novi ton, neki novi zvuk?“,kardinal odgovara potvrdno, jer se među kršćanima, pogotovo u Europi, osjeća zamor. Navjestitelj vjere treba iznutra, na jednostavan i slikovit način, preraditi svoj unutarnji odnos sa Svetim pismom i s Kristom. Tada će njegove riječi dobiti snagu, poprimit će jasan i privlačan zvuk.
U jednom dijelu intervjua govori se o važnosti kršćanskog okruženja koje je tijekom proteklih tisuću i petsto godina podupiralo prenošenje vjere i kršćanski odgoj. Danas u Europi više ne postoji takvo društveno okruženje, a čovjek nikako ne može biti kršćaninom ako je sam, ako ne živi u zajedništvu. Kardinal smatra da je zadaća Crkve stvoriti nove oblike zajedništva u kojima će se kršćani međusobno jače povezati, podržavati i rasti u vjeri. To će biti „veliki životni prostor Crkve u malom.“ Danas postoje različite zajednice i pokreti u Crkvi koji grade takvo okruženje i stvaraju snažno zajedništvo. Također su zanimljivi primjeri približavanja vjernika laika redovničkim zajednicama, pri čemu upoznaju određenu karizmu i grade vlastito iskustvo vjere.
Na novinarovu primjedbu da je današnja Crkva birokratska, da sve radi po planu i da sve pokušava staviti u racionalne okvire, kardinal naglašava da se treba vratiti jednostavnosti vjerovanja. Ponekad se stvara dojam da samo učeni ljudi mogu razumjeti sustav vjerovanja, da samo oni mogu čitati i razumjeti Bibliju. Kardinal se suprotstavlja takvu trendu te kaže da „moramo iznova naučiti da se Biblija obraća svakome čovjeku i da je ona zapravo dar jednostavnim ljudima… Oni ne moraju znati sve kritičke nijanse, ali mogu razumjeti o čemu je riječ, mogu shvatiti bit.“ Teologija je važna, ali ona ne smije zasjeniti jednostavnost vjerovanja.
Kardinal naglašava da smo ušli u novo razdoblje Crkvene povijesti, u kojem je kršćanstvo poput zrna gorušice. Naizgled je beznačajno, no svojom unutarnjom snagom suprotstavlja se silama zla i u svijet unosi Božje svjetlo. Potrebno je pritom nadvladati osjećaja ustajalosti i uvjerenje da o vjeri sve znamo, te ponovno probuditi znatiželju za bogatstvom koju vjera u sebi krije. „Na to bogatstvo ne bi se smjelo gledati kao ne neki teret sustava, nego kao blago koje se isplati upoznati.“
