Nastavljajući se na prethodno razmatranje BOG – nametnuto, samorazumljivo ili promišljeno pitanje sada stojimo pred zahtjevom dublje analizirati ovo kratko razmišljanje: Bog – pitanje života i smrti. To još jednom znači izložiti se oštrici istine koja prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca. (Heb 4,12). Međutim, zašto bismo uopće tako podmetnuli leđa? Mnogi odgovori su mogući i legitimni. No, možda jedan od njih može biti i zato jer Krist nije ustuknuo pred ovim zahtjevom ‘izložiti se’. Trebalo bi jednom zauvijek shvatiti da patnja i umiranje kroz koje je prošao nije bilo ni romantično, ni zabavno, ni unaprijed proračunato kao put koji će ‘unovčiti’, pa makar se radilo o spasenju brojnih duša. Na tom tragu, evanđelist Ivan „svjesno postavlja izreku da je Isus svoj put išao do »kraja« (Iv 13,1), to znači u smrt sramote, bez nade u drugi svijet“ (H.U.V. Balthasar). Drugim riječima, dozvolio je da njega više nikad ne bude. Molitva: Oče! Ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude! (Lk 22, 42) ne implicira tek slijepu poslušnost, nego stav da on samoga sebe, u odnosu na Oca, ne drži mjerodavnim za svako moguće objašnjenje: otajstva, spasenja, istine, ljubavi. Krist nije imao sigurnost, ‘duhovnu drogu’ ili već unaprijed spomenutu računicu, već je prošao kroz ono što se zove gola patnja samoponištenja do napuštenosti od samoga Boga. Kristovo samoponištenje je bilo stvarno. Stoga se „sablazan križa ne smije otkloniti“ (Gal 5,11), Križ Kristov ne smije se ispražnjavati“ (1 Kor 1,17).
Znakovito, u poznatom dokumentarnom serijalu The social dilemma, autori progovaraju o ključu uspjeha društvenih mreža i drugih gigantskih internetskih korporacija koje ljudsku pažnju drže prikovanu za ekran. Taj ključ upravo je u pružanju osjećaja sigurnosti. Tu se čovjek, činilo se, osjeća siguran jer on upravlja klikovima na svojim mobitel-igračkama te nije izložen mogućnosti odbačenosti i povrijeđenosti, istovremeno gubeći blagodati tih stanja za vlastiti mentalni i duhovni rast. Vrlo brzo je ta varka raskrinkana i shvaćena kao svojevrsna začaranost suvremenog čovjeka koji radi sigurnosti bira biti začaran. Stoga se čovjek niti ne uzrujava jer mu se govori što i kako će misliti, koji trebaju biti njegovi životni izbori, izgled, struka, ideali, pa čak i vrijeme zabave, opuštanja i smijeha. Oduzeta je kreativnost i sloboda unutar kojih se tek čovjek može sam odrediti spram sebe samoga i svojih životnih izbora. Oduzeta je i dosada kao mogući temelj za kreativnost i samorefleksiju. Odavna je jasno da je riječ o marketinškim trikovima s jedne strane, a s druge strane, o čovjeku koji radi osjećaja sigurnosti rado bira lakši put, pa makar se radilo o prevari.
Da bi tome doskočili, nerijetko se javljaju glasovi u formi crkvenih kateheza, propovjedaonica, školskih učionica, internetskih portala i drugih medija koji, (katkada gotovo jednakom agresivnošću i trivijalnošću), natječući se sa svijetom, reklamiraju Boga kao tek još jedan izbor u odnosu na druge, još jednu sigurnost u odnosu na druge. Baš ti glasovi, često nemoćni da ponude uvjerljive argumente zašto bi Bog trebao biti čovjekov izbor, pozivaju se na tradiciju, odgoj ili jednostavno na ono kako je nekad bilo, zaboravljajući pritom da svijet odavna ne funkcionira na takav način. Upravo takva vrsta govora o Bogu koja prati logiku ovoga svijeta i bira lakši put radi osjećaja sigurnosti ima i svoje posljedice: nerijetko susrećemo zbunjene vjernike koji sadržaj vjere ne poznaju niti propitkuju ili tek ono što mogu reći je da su vjernici jer se tako osjećaju dobro. Tako je opet vjerski čin stavljen u red jednak onom odlasku frizeru, jer se nakon i jednog i drugog čovjek može osjećati dobro. Ispražnjen sadržaj koji je otklonio sablazan križa ima svoju cijenu.
Jedna od najljepših pokušaja tumačenja istine glasi: „Što banalnija istina (‘tričarija’, ‘plitkost’), to veća sigurnost. Čim značajnija istina, to manja sigurnost. Jer: što je istina za me ‘dublja’, to se više za nju moram otvoriti, pripraviti u nutrini, pripremiti se za nju intelektom, voljom, osjećajem, da bih dospio do one prave ‘izvjesnosti’ koja je različita od osigurane ‘sigurnosti’. Meni izvanjski nesigurna, sumnjama ugrožena duboka istina (Bog postoji), koja s moje strane pretpostavlja snažan angažman, može posjedovati mnogo veću spoznajnu vrijednost no neka sigurna ili čak ‘apsolutno’ sigurna banalna istina (2×2=4)“ (H. Küng). Nesigurna istina, današnjim rječnikom rečeno: neprovjerljiva, nemjerljiva, znanstveno neutvrdiva, za nas može imati daleko veću spoznajnu vrijednost nego što je to bilo koja mjerljiva istina. Ustvari, ono što se čovjeka najdublje tiče i što ga najviše čini čovjekom je nemjerljivo i znanstveno se ne može provjeriti.
No, u vjerskim krugovima nešto nerijetko izostaje, a to je snažan angažman s naše strane. Više čak ni ne čudi kada susrećemo ateističke autore koji se oko Boga više trude, negoli će to mnogi vjernici ikada učiniti: Posvetili su mu toliko svojih misli i redaka. Na tom tragu, pred nama stoji zahtjev da se za istinu otvorimo, pripravimo u nutrini: svojim intelektom, voljom, trudom, ljubavlju…čitavim sobom. Ne možemo, a da ne primijetimo nedostatak upravo ovog ‘intelektom’. Čak se u nekim vjerskim krugovima i prezire. Ne treba dugo da se i ovdje uoči komfor mišljenja i biranja lakšeg puta. Jer suočiti se s mišljenjem drugoga, preispitati svoje stavove i mišljenja, podvrgnuti raspravi samoga sebe pred sobom samim, je teško. Obnevidjeli smo na činjenicu da Evanđelje može progovarati i tamo gdje bismo to najmanje očekivali. Postavljamo sebe i svoje iskustvo za mjerilo gdje, kako i kada Bog govori. Upravo ono što ni Krist, iako je imao sav autoritet to učiniti, nije učinio. Mi sebi prisvajamo autoritet koji nam ne pripada.
Također, zbog izostanka ovog ‘intelektom’ i sami se hranimo ‘instagram mudrostima’ i na taj način govorimo o Bogu kao jamcu sigurnosti, smisla i svih drugih dobrobiti po ljudski život, bilo duhovni, bilo materijalni. Govorimo puno, a malo slušamo. Pišemo puno, a malo mislimo. Nerijetko novim generacijama dajemo odgovore na pitanja koja nitko nije postavio. Zaboravljamo da prije nego dajemo odgovore, valja probuditi pitanja (P. Tillich). Da bismo probudili pitanja u drugima, ona moraju najprije biti budna u nama, ali ne na način već unaprijed određenih odgovora. Možda bismo mogli dozvoliti da Bog bude stvaran u našem životu, a to podrazumijeva čuti Božji da i Božji ne. To podrazumijeva ne podcjenjivati učenike (male, mlade, odrasle), jer govoriti o Bogu zahtijeva naš snažan angažman. Učiti od Krista je naš jedini put, a njegov govor o Ocu nije implicirao da će on sve nesigurnosti učiniti sigurnima. Govorio je o njemu kao o onome tko u nesigurnostima ostaje Bog. Govorio je o njemu koji neće porobiti svojih stvorenja ničim od svoga autoriteta, jer Bog ne jamči nešto, on jamči sebe. Stoga, govoriti o Bogu kao onome koji jamči blagostanje jednako je onoj istini koja je tek tričarija, plitkost.
Bog, dakle, nije tek jedno od pitanja, on je pitanje života i smrti, on je temelj svakog pitanja. Izložiti se oštrici Kristove istine zapravo je poziv za stavljanje sebe u prokušano klatno kako bismo raskrinkali vlastita licemjerja i nedosljednosti. Ako nikada nismo susreli istinu i osjetili da njegova istina prodire u naše koncepcije i stereotipne građevine koje smo sagradili oko sebe, onda nikad nismo susreli Istinu. Da bismo govorili o Bogu, Bogom moramo biti potreseni.
