Prvi dio promišljanja o odnosu vjere i ateizma – Kršćanstvo lakih nota
Još ne tako davno, primili smo pepelom načinjen znak križa na čelu uz riječi: ‘Obratite se i vjerujte Evanđelju’. Tako je cijela Crkva uronila u Uskrsno vrijeme proživljavajući ozbiljnost korizmenog vremena, koračajući prema središtu i vrhuncu naše vjere – Vazmenom tjednu pa sve do Pedesetnice. Odslavili smo sva slavlja, ispjevali sve pjesme, mirisali miris Uskrsne svijeće i slušali milopjev njezina napjeva. Ništa od toga ne zabrinjava toliko koliko dojam da ostajemo jednako ravnodušni, kao da se ništa nije dogodilo. Konzumerističkom stilu života se nije lako oduprijeti, katkada se tek preslika i na život vjere, a da toga nismo ni svjesni. Nerijetko se pokazuje da konzumiramo sadržaje vjere, ali to ne ostavlja nikakva traga na naše ljudsko biti u odnosu sa samima sobom, s drugim čovjekom i zbiljom samom. Ispričavamo svoje slabo kršćanstvo izvanjskim neprijateljima kako se ne bismo morali susresti s onim unutarnjim – sobom samima. Na svaku krizu odgovaramo kršćanstvom koje govor posuđuje iz minulih vremena jer današnji kršćanin ne nalazi snagu govora. Napjev naše pjesme smo otpjevali, ali nismo promijenili osudu svakog tko je drugačiji, paušalne i površne prosudbe o mnoštvu pitanja, olako etiketiranje ljudske osobe i svrstavanje u određenu grupaciju.
Nevješti da promijenimo napjev pjesme, mi pjesmu ne čujemo i ne osjećamo. Zašto je tako? Jer slušamo samo sebe. Iz naših pjesama odjekuje naš glas. Pjesma koja odjekuje našim crkvama je slika naše vjere. Ne posvema, ali valjalo bi primijetiti da je i ona sama komercijalizirana i odolijeva osluškivanju Otajstva zadovoljavajući se ‘lakim notama’. Nije jedina, ali i to je slika kršćanstva danas – kršćanstva ‘lakih nota’. To više nije kršćanstvo koje probija granice duha i postavlja najdublja pitanja ljudske egzistencije, nego kršćanstvo u svrhu dobrog kućnog odgoja i od terapeutskog značaja kako bi pospješilo dobro osjećanje. Drugim riječima, to više nije kršćanstvo koje zahvaća iznutra, nego kršćanstvo koje nešto nameće izvana. Ne zanemarujući čak ni njegovu terapeutsku ulogu, želja je naglasiti da kršćanstvo nismo mi. Samo je jedan pravi kršćanin i on je umro na križu. E, baš tu istinu tako olako zanemarujemo poput Velikog inkvizitora koji Kristu upućuje tako dramatične i sudbonosne riječi: Zašto si došao da nam smetaš? (F. M. Dostojevski) Dostojevski, između ostalog, zapaža kako je moguće da čovjek bude vjernik i nasljednik Krista, a da mu sam Krist smeta. To je ono kršćanstvo koje polazi od sebe smatrajući se mjerodavnim za modela pravog kršćanina. To je ono kršćanstvo koje Kristu pridaje misli, riječi, nakane i želje koje sam nikad nije imao ili su u najmanju ruku dvojbeni. L. Feuerbach je u nekom smislu dobro zamijetio kada je rekao: Nije Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, nego čovjek stvara Boga na svoju sliku. To se nekada pokazuje jako točnim.
Stoga ne treba čuditi da nas katkada o vjeri mogu više poučiti ateisti negoli sami svećenici, vjeroučitelji, vjernici. Onome tko svoju vjeru promišlja ova izjava neće biti skandalozna.
Katkada od ateista možemo čuti osvježavajuću misao u odnosu na Krista i razumijevanje života vjere, jer ateist ništa od toga ne podrazumijeva. Odnos vjere i ateizma može se promatrati s više različitih pozicija. Pri tome je uvijek bitno imati u vidu početnu poziciju onoga koji taj odnos promatra. Razlog tome leži u činjenici da, u riječ koju govorimo ili pišemo, uvijek utkamo i nešto od svoga vjerovanja ili nevjerovanja. Držim da je i jedno i drugo legitimno, sve dok to ne prijeđe u pristrano, neobjektivno, odveć subjektivno ili, ne daj Bože, ideološki usmjereno. Početna pozicija je neizbježna i ona može biti i korisna i važna, sve dok je autor svjestan te pozicije i da je ona njegovo osobno objašnjenje koje ne mora biti mjerodavno za druge. Može biti, ali ne mora.
U tom svjetlu valja razlikovati kako o odnosu vjere i ateizma piše ili govori ateist i kako to čini vjernik. No, ni to nije dovoljno. Osim toga, važno je i tko piše i kakva je vjera ili kakav ateizam na djelu? Čitajući, primjerice, Andréa Comte-Sponvillea, francuskog filozofa i ateista, stječe se dojam da je taj čovjek Bogu posvetio više svojih misli i vremena negoli će to ikada i jedan vjernik. Pred njegovim dubokim preispitivanjem vlastitog ateističkog stava možemo stajati tek s divljenjem, pitajući se jesmo li ikada preispitali vlastiti stav vjere posvetivši tom sudbonosnom pitanju svoj trud, vrijeme, muku i borbu ili se kod vjernika odgovori znaju već unaprijed, pa čak i prije nego se postave pitanja? Jedna od najljepših misli Paul Tillicha je ukazivanje na to da mi današnjim ljudima dajemo odgovore na pitanja koja oni nikada ne postavljaju. Naime, ovdje nije riječ o svjesnom i namjernom zbunjivanju vjere ili poticanju sumnje. Ovdje je riječ o nečemu sasvim drugom. Ateist koji je duboko preispitao svoj ‘ne’ i donio ga teškom mukom svjestan onoga što odbacuje, jest ateist koji Boga shvaća ozbiljno. Katkada se takav dojam ne može steći dok slušamo vjernike. Vratimo li se na sam početak našeg razmišljanja, jedna smiješna zgoda progovara i o jednoj istinitoj stvarnosti. Na dan Pepelnice, župnika je zateklo neočekivano puno ljudi na obredu. Zamolio je svog sakristana za pomoć i dao mu kratke instrukcije što mora činiti. Kako sakristan nije uspio zapamtiti riječi koje bi morao izgovoriti, obratite se i vjerujte Evanđelju, župnik ga je pod pritiskom prekorio uz riječi: Bedak si bio i bedak ćeš i ostati. E, te riječi je sakristan zapamtio i dok je ljudima stavljao znak križa, umjesto obratite se i vjerujte Evanđelju, on je izgovarao: Bedak si bio i bedak ćeš i ostati.
Možda je to čak i jedino čime se možemo uresiti za svog Gospodina. Možda mu je to i draže, nego naše licemjerje.
