Mnoge su poteškoće na osobnoj i društvenoj razini, a gorući pastoralni i kulturni prijepor ipak nisu okoliš i klimatske promjene, nego vjera u Boga i duhovni život. Bez zdrave obiteljske duhovnosti i molitve nema prave vjere, istinskog iskustva Boga, niti se može prepoznati Njegova poruka. Zbog manjka duhovnosti život se ne usklađuje s Božjom voljom, što uzrokuje razmrvljenu opstojnost, u kojoj se zapadni svijet odriče evanđeoskoga kvasca. U korijenu te opakosti jest rastakanje duhovnosti, gdje se nastoji vjeru i Crkvu ograničiti na „privatno i intimno područje”, u čemu „krhkost bračnih vezā postaje krajnje ozbiljna”.
Zbog prijepora vjere i manjka odgoja u vjeri društvo gubi bitan razlog postojanja, pa ne iznenađuje da se guši u beznađu. Isto tako, bez ljubavi i vjere crkveni ustroj postaje „mjed što ječi i cimbal što zveči” (1 Kor 13,1). Ipak, u životnoj napetosti obitelj ostaje prvo i glavno mjesto „kulture susreta”, u kojemu se prima i prihvaća život kao Božji dar, „gdje se uči suživotu u različitosti i pripadnosti drugima i gdje roditelji prenose vjeru djeci”. Stoga treba žurno u suvremenu „Kanu Galilejsku”, tj. u brak i obitelj, što prije „pozvati Isusa” (Iv 2,2).
Duhovnost je podloga obiteljskoga života
U obitelji se uči djecu da ulaskom u brak izgovaranje iskrenoga „da” znači „uvijek”, obećanje vjernosti u „dobru i zlu, u zdravlju i bolesti”. Samo tako mogu rasti duhovnost i vjera, koje otvaraju budućnost. Slobodno „da” prvobitno nije razbibriga i traženje užitka, nego sposobnost opredjeljenja za konačni dar. Svoje odlučno „da” Marija je izrekla Bogu (Lk 1,38), u kojemu se dogodila najveća odluka ljudske slobode. Besplatnost i dar nisu tržišne odrednice, štoviše zlo i Sotona ne mogu razumjeti dubinu dara, jer sebedarje je božanski čimbenik, koji se očituje u ljudskomu postupku. U braku se jedno drugomu daruju iz ljubavi, sebedarje izražava slobodu i dostojanstvo. Bez vjere, ljubavi i sebedarja brak se i obitelj često pretvaraju u natjecanje i trgovinu, nečiju premoć, pa i zlostavljanje. Bez duhovnosti, uzajamnosti i poštovanja nema napretka, napretka nema bez kontinuiteta života, a obitelj ne može preživjeti bez pouzdanja u Isusa Krista.
Smisao ženidbe nije samo živjeti s drugom osobom, nego nakana da njih dvoje budu „jedno tijelo” (Ef 5,31), kao Krist i Crkva, slaveći Božja otajstva i svjedočeći vjeru. Svrha ženidbe nije samo naravna, neki oblik osjećajnoga zadovoljenja, koji se može razuzdano mijenjati, nego je i nadnaravna, uključuje dubinu obveze, koju bračni drugovi prihvaćaju ulaskom u brak, odnosno posvećenje, da bi se dosegnula radost zajedništva s Bogom. To se ne može postići bez vjere i duhovnosti, pa se pitamo: kako obitelj prenosi i slavi vjeru i živi duhovnost? Osim oblikovanja slobodnih i odgovornih osoba, roditeljska je zadaća prenošenje vjere i zdrave duhovnosti, jer roditelji su prvi odgojitelji djece u vjeri, pa im pomažu stjecati ljudsku i vjersku zrelost.
Očinstvo i majčinstvo ne mogu opstati samo biološki, jer rađanjem djece brak odražava Božju ljubav čovjeku. Prema životu treba cjeloviti odnos, koji, osim rađanja, uključuje ljubav i smisao života, odnosno preporađanje, kojim se krštenjem djetetu daruje vjera. Krštenjem djeteta otac i majka obvezuju se da će ga odgojiti u vjeri Crkve. Ako se od početka u dijete ne usađuje vjera, ono će duhovno zakržljati. U Poslanici Hebrejima spominje se blagoslov koji se prenosi s roditelja na djecu (Heb 11,20-21), a prvo okružje u kojemu vjera oplemenjuje osobu jest obitelj.
Sv. Pavao ženidbu shvaća kao stvarnost prožetu vjerom (1 Kor 7,12-16), jer kršćani svoj brak žive „u Gospodinu” (1 Kor 7,39). Ženidba nije gotov proizvod, nego vjernici u njoj primaju milost za rast te se njihovi vjerski čini ujedinjuju da bi svjedočili Kristovu ljubav prema Crkvi, za uzajamno obogaćenje u odgoju djece. Time se oblikuje „kućna Crkva”. Ženidbeni drugovi po vjeri postaju vidljivi znak nevidljive Božje milosti. Stoga, manjak vjere može biti razlog neuspjeha, određeni čimbenik za nevaljanost braka, odnosno u korijenima je bračne krhkosti prijepor znanja prosvijetljen vjerom. Stoga je bitno poticati uzajamnost vjere, duhovnosti i sakramenta.
Obitelj zajedno slavi vjeru
U obitelji vjera prati sva životna razdoblja, počevši od djetinjstva, pa je važno da roditelji njeguju molitvu i duhovnost, pobožnost i zajedničke izraze vjere, da prate djecu u rastu vjere i života. To se odnosi i na mlade, koji prolaze zamršenim životnim razdobljima, pa trebaju osjetiti blizinu i brigu obitelji i župne zajednice u svojoj vjeri. Mnogi misle da će Istinu i smisao naći u karijeri, imutku i kocki, na mrežama i u glasovima koji obećavaju „brza rješenja” i prividnu sreću. No tek kada susretnu Krista i dopuste mu da ih On zahvati i da ih Njegova ljubav vodi, tada njihov život postaje osmišljen i učvršćen nadom koja ne će razočarati. Vjera, koja se produbljuje u obitelji, životu daje dubinu i širinu, pomaže otkriti životni poziv, jamči da se vrijedi predati u ljubavi, postaje svjetlo koje rasvjetljuje sve osobne i bračne, crkvene i društvene odnose.
Svetopisamska vjera, naučava papa Franjo, pokazuje da se Bog brine za svaku osobu, obuhvaća cijeli stvoreni svijet, a vrhunac je u utjelovljenju, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Bez te spoznaje i svijesti gubi se mjera na temelju koje se može prepoznati dragocjenost ljudskoga života, braka i obitelji. Kada se odreknemo tog uporišta i odgovornosti, brak i obitelj gube svoje mjesto u svijetu i podložni su zloporabi ljudskih moćnika. Vjera pruža mogućnost opraštanja, koje postaje moguće kada se spozna da je dobro jače od zla, ali ako se ukloni vjera u Boga iz naših obitelji, oslabjet će uzajamno povjerenje, prevladat će strah, pa su zajedništvo i postojanost ugroženi. Zbog toga se nijedan brak ne smije izdvojiti, jer mu od početka treba pomoć obitelji i crkvene zajednice.
Obitelj je pozvana osobno i javno ispovjediti i veličati vjeru u Boga u zajednici vjernika. Zato ima neotuđivu obvezu obiteljske vrijednosti prenositi djeci: odgajati ih u vjeri i duhovnosti, za svijest osobnosti i razlikovanje dobra od zla, uvoditi ih u društveno-kulturni život, u odgovorno služenje moralnom slobodom, jer djeca rastu i sazrijevaju onoliko koliko s povjerenjem prihvaćaju to obiteljsko nasljeđe. Da ih ne bi slali u nesigurnu budućnost i da ne bi izgubili smjerokaz, roditelji moraju imati vremena i odgovoriti im na mnoga pitanja: odakle dolazimo, tko smo, koji je smisao života, što je brak i obitelj, zašto vjerovati, tko je Bog, zašto treba ići u Crkvu i primati sakramente?
U razmjeni raznolikih darova i susreta, koji produbljuju zajedništvo, nastanjuje se Bog, jer se obiteljska duhovnost sastoji u odgovoru na postavljena pitanja, u malim i stvarnim djelima. U bračnoj predanosti združuje se ljudsko i božansko, iskustvo obiteljskoga zajedništva put je sjedinjenja s Bogom, stoga obitelj vjernika ne sputava u duhovnosti. Štoviše, to je način koji Bog koristi za rast u svetosti. Molitva u obitelji i nedjeljna misa jačaju vjeru i jedinstvo, a blizina s Kristom omogućuje nadvladati gorčinu i patnje, širi spoznaje i vidike. S molitvom treba početi i završiti dan, jer duhovnost pomaže shvatiti i prihvatiti bračnoga druga, osobna duhovnost liječi rane zajedničkoga života, a u Božjoj ljubavi nalazi izvor smisla osobnoga života.
DAČ
