Priprava za 5. korizmenu nedjelju (A)
Čitanja:
Ez 37,12-14; Ps 130,1-8; Rim 8,8-11; Iv 11,1-45
Preporuka je da svatko donese svoju Bibliju. Susret započeti pjesmom i kratkom molitvom.
Uvodna pjesma Častimo te Križu sveti
Molitva (5 min)
TUMAČENJE ČITANJA(20 min)
Prorok Ezekiel živio je i djelovao za vrijeme babilonskoga progonstva koje je trajalo od 587. do 538. g. pr. Krista. U progonstvo je otišao vrlo mlad i na vlastitoj koži osjetio je svu gorčinu propasti Jeruzalema i jeruzalemskoga hrama. Njegovo djelovanje može se pratiti od početka babilonskoga progonstva do oko 570. godine pr. Krista. Prema tome, oni nije doživio povratak iz babilonskoga progonstva, ali se njegova proročka poruka obistinila. Posebno se to odnosi na slikovito viđenje doline pune suhih kostiju koje se oblače mesom i žilama te oživljuju. U današnjem prvom čitanju imamo kratki odlomak iz toga viđenja u kojem sam Bog opisuje njegovo značenje. Njegov narod koji je takoreći i u progonstvu završio kao u grobu, ponovno će oživjeti i vratiti se u svoju zemlju. No to narod neće učiniti samom svojom snagom. Bit će to Božje djelo kojim on pokazuje da sa svojim narodim, unatoč njegovoj nevjernosti i grijesima, ima plan života i spasenja od kojega nikada ne odustaje.
Povratak iz smrti u život na svoj način tema je i kratkoga odlomka iz Poslanice Rimljanima. Smrt i smrtnost povezana je s tijelom, a život s duhom. U tom smislu lakše nam je shvatiti rečenicu „Oni koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti“ (Rim 8,8). Riječ je o ljudima koji su svu svoju egzistenciju sveli na brigu za ono što je smrtno i propadljivo. Oni razmišljaju „po tijelu“ i grade svoje životne stavove bez Boga i zanemaruju eshatološku perspektivu ljudskoga života koja je otvorena Kristovim uskrsnućem. S druge strane, oni u kojima prebiva Duh Božji, nisu oslobođeni tjelesnosti, ali je u njihova tijela udahnut Duh Božjega života koji pobjeđuje grijeh i smrt.
Govor o smrti i povratku u život nastavlja se i u odlomku iz Evanđelja po Ivanu gdje se opisuje jedan konkretni događaj. Isus je uskrisio svoga umrloga prijatelja Lazara. To je posljednje od sedam Isusovih znamenja koja su opisana u Ivanovu evanđelju. U ovaj događaj uključeno je više osoba: Isus, njegovi učenici, Lazarove sestre Marta i Marija, mnoštvo naroda koje je bilo na Lazarovu grobu. Na kraju tu je i sam bolesni, mrtvi, pokopani i uskrišeni Lazar.
Lazar u čitavom događaju ne progovara ni riječi. On šutljivo podnosi svoja različita životna stanja. Kad je obolio, ne on, nego njegove sestre to javljaju Isusu. One žele da Isus dođe i ozdravi ga. U Evanđelju po Ivanu Lazar nije spomenut prije ovoga događaja, ali sada doznajemo da je on bio Isusov prijatelj. Pa ipak se Isus na vijest o njegovoj bolesti ne žuri u Betaniju. Štoviše, čini se kao da upravo čeka da Lazar umre, pa da tek onda odgovori na poziv njegovih sestara. Svojim učenicima rekao je da Lazarova bolest nije na smrt, nego na slavu Božju. Slično je Isus rekao i o slijepcu od rođenja kada su ga učenici pitali zbog čega se slijep rodio: je li sagriješio on ili njegovi roditelji? Isus je odgovorio da nije sagriješio ni on ni njegovi roditelji nego je slijep zato da se na njemu očituju djela Božja (usp. Iv 9,3). Sada se upotrebljava drugi izraz. Ne govori se o djelima Božjim, nego o slavi Božjoj. Ali to je zapravo isto. Djela su Božja slava Božja jer je po njima vidljiva Božja prisutnost s ljudima. Slijepac nije kriv što se slijep rodio, niti je Lazar kriv što je umro. Ne radi se o grijesima, nego o teškim i bolnim činjenicama u kojima se može očitovati Božja slava. U slučaju slijepca od rođenja to se dogodilo tako što mu je Isus darovao vid, a u slučaju mrtvoga Lazara tako što ga je Isus vratio u život. Isus nas poučava da ne očajavamo u teškim situacijama i da prihvaćamo bolne činjenice sa sviješću da se radi o prolaznim stvarima. Bolesti, nesreće i sama smrt stvarnosti su našega života, ali nisu izvan Božje vlasti. Pogrešno je, stoga, uzimati ih kao dokaz za to da Boga nema. Kad bi Bog postojao – često se čuje – ne bi dopustio toliku patnju na zemlji. Moramo priznati da je to snažan argument za gubljenje vjere. Ali ako tko izgubi vjeru zbog bolesti, patnje i smrti, znači da toj vjeri nedostaje jedna važna komponenta. Možemo je nazvati eshatološkom, tj. onom koja odgovara na pitanje o konačnoj ljudskoj sudbini. Vjernik koji se pokoleba zbog prolaznih nevolja treba se sjetiti da čovjekovo traganje za srećom ne može imati svoj konačni cilj u nečemu što je prolazno i propadljivo. Sreća se ne postiže ispunjenjem ove ili one dobre ali prolazne želje, nego ispunjenjem smisla svojega života u njegovu izvoru – u Bogu.
Isus ne žuri svom bolesnom prijatelju Lazaru ne samo zato što čeka da on umre, pa da njegovim uskrišenjem Isus pokaže da djeluje u snazi Boga koji može i mrtve oživiti. Isus pušta Lazara da umre i zato jer je za Isusa smrt samo san. Kad je rekao svojim učenicima da Lazar spava, oni su mislili da se radi o spavanju u doslovnom smislu riječi i smatrali nepotrebnim da Isus uopće ide u Betaniju. Spavanje je, naime, dobar znak. Ako bolesnik može spavati, to znači da organizam prikuplja snagu za zdrav život. Dok spava, u čovjeku se događaju tjelesni procesi u kojima se obnavlja životna snaga. Dok spava, čovjekovo se tijelo ne raspada, nego naprotiv, obnavlja se, razvija, i ozdravlja. Sve to pokazuje nam što je smrt iz Isusove perspektive. To je stanje u kojem njegov prijatelj Lazar neće ostati, ali se niti neće sam probuditi. Kao što svaka usporedba ‘šepa’ tako je i s ovom između sna i smrti. U uspoređivanju uvijek postoji jedan nedostatak koji može biti silno važan za ispravno shvaćanje usporedbe. Iz prirodnoga tjelesnoga sna, čovjek se po zakonu tijela u svoje vrijeme sam probudi. Ali tako nije sa smrtnim snom. Lazar se neće sam probuditi. Probudit će ga Isus. I to nakon molitve Ocu koja potvrđuje Isusov božanski identitet. Molitvom, u kojoj se obraća Ocu koji ga uvijek uslišava, Isus nas poučava da uskrsnuće nije ljudsko nego Božje djelo. Vjerovati u uskrsnuće znači vjerovati u Boga.
Budući da su sva znamenja koja je Isus učinio zapisana da vjerujemo u njega kao Sina Božjega i da vjerujući imamo život u imenu njegovu (usp. Iv 20,31), nije slučajno da njegovo takoreći finalno znamenje sadrži uskrišenje jedne njemu bliske osobe. Isus je jako volio svoga prijatelja Lazara. Tu ljubav nije mogla uništiti ni smrt. U tom smislu možemo reći da je uskrsnuće naravna posljedica Isusove ljubavi. U Isusovoj ljubavi jednostavno ne može biti drukčije. Svatko tko sluša njegov glas i odaziva se na njegov poziv oživljava iz mrtvih. A živ čovjek ne može se sakriti. Uskrišeni Lazar postao je živo svjedočanstvo za mnoge koji su vidjevši što je Isus učinio povjerovali u njega.
Ipak, nisu svi zbog Lazara povjerovali u Isusa. Neki su pokazali samo znatiželju (usp. Iv 12,9), a glavari svećenički htjeli su ubiti i Isusa i Lazara (usp. Iv 12,10). Premda kod onih koji vjeruju u Isusa negativna reakcija na očitovanje Božje slave izaziva bol, ipak i to je znak da je bitna oznaka vjere sloboda. Isus je učinio mnoga čudesna i moćna Božja djela, ali u svemu tome Bog ostaje dovoljno skrovit tako da vjera u njega nipošto ne bude prisilna.
RADIONICE (45 min)
Polaznike podijeliti u grupe od 7 do 10 osoba. Svaka grupa ima voditelja grupe. Voditelj grupe na početku određuje osobu koja će na plenumu dati izvještaj o radu u grupi.
Radionica 1: Prijateljstva
Cilj radionice: osvijestiti važnost prijateljstva.
Isus se rodio u obitelji i bio je uključen u zajednicu braće. Neki su bili njegova rodbina, s nekima je dijelio predaje, zakone i religioznu vjeru. Iako krvna veza i prijateljstva nisu za Gospodina temeljni element izgradnje zajednice braće (usp. Papa Franjo, Što je čovjek?, 259), on ne obezvrjeđuje ovakvu vrstu naklonosti i ne libi se pokazati emocije. Na ovoj misli napravljena je i današnja radionica o prijateljstvu, tj. vježba sociogram prijateljstva na papiru s kovanicama. Kovanice rasporediti na papiru tako da same sebe postavimo u sredinu, a okolo prijatelje koji su me kroz život pratili. (10 min)
U paru prokomentirati vježbu. (20-25 min) Kratki završni komentari u grupi. (5 min) U plenumu kratko opisati rad u grupi.
Materijali: prazni papiri, kovanice
Radionica 2: Božje milosrdno lice
Cilj radionice: probuditi pouzdanje u milosrdno Božje lice.
Molitva pouzdanja u Božje praštanje i milosrđe često je prisutna u psaltiru. Ovo vrijeme korizme može biti povlašteno vrijeme u kojem možemo slaviti i iskusiti Božje milosrđe. Jedan od prijedloga za razmatranje tijekom korizmenih tjedana jest i tekst nedjeljnog psalma: „U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje“. Milosrđe je dokaz kako nas Bog ljubi. Dolazi nam u pomoć kada mu zavapimo, baš poput psalmiste koji iz dubine vapi Gospodinu. Traženje pomoći prvi je korak Božjeg milosrđa prema nama (usp. Lice Milosrđa, 14).
Polagano pročitati psalam. (2-3 min)
Ps 130, 1-8
U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.
Iz dubine vapijem tebi, Gospodine:
Gospodine, usliši glas moj!
Neka pazi uho tvoje
na glas moga vapaja!
Ako se, Gospodine, grijehâ budeš spominjao,
Gospodine, tko će opstati?
Al’ u tebe je praštanje
da bismo ti služili.
U Gospodina ja se uzdam,
duša se moja u njegovu uzda riječ.
Duša moja čeka Gospodina
više no zoru straža noćna.
Više no zoru straža noćna
nek Izrael čeka Gospodina.
Jer je u Gospodina milosrđe
i obilno je u njega otkupljenje;
on će otkupiti Izraela
od svih grijeha njegovih.
Bojama izraziti svoj doživljaj milosrđa, kao spektar toplih i hladnih boja, poput duge. (10-15 min)
U grupi objasniti svoj crtež. (15 min) U plenumu izvijestiti o radu u grupi.
Materijali: psalam, papiri, bojice
Radionica 3: Duh Božji oživljuje narod svoj
Cilj radionice: otkriti dio svog života kojeg je potrebno oživjeti.
Današnje je prvo čitanje iz Knjige proroka Ezekiela. Ono nam govori o tome kako će Bog udahnuti duha svoga u izraelski narod kako bi oživjeli. Ojađeni narod drži da je izgubljena svaka nada (Ez 37, 11) i tada odjekuje Ezekielov glas koji naviješta dolazak Duha sposobnog ponovno dati život suhim kostima (Ez 37,1-10). U današnjem čitanju Bog obećava da će otvoriti grobove, da će izvesti narod iz grobova njihovih te im udahnuti duha da ponovno ožive. Onaj isti Dah Gospodnji koji je na početku učinio da prah postane živo biće (Post 2,7) ovdje je da dadne život iznemoglom narodu (Papa Franjo, Što je čovjek?, 35).
Pročitati još jednom tekst prvoga čitanja. (5 minuta)
Knjiga proroka Ezekiela
Ovo govori Gospodin Bog: »Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu! I znat ćete da sam ja Gospodin kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, narode moj! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite i dovest ću vas u vašu zemlju i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim« – govori Gospodin Bog.
U tekstu se četiri puta spominju grobovi. Gospodin Bog će otvoriti grobove, izvest će iz grobova narod svoj. Udahnut će duh svoj kako bi narod oživio.
Pitanja za raspravu:
Iz kojeg me to groba Gospodin može izvesti?
Kako bi moj život mogao izgledati da Gospodin udahne dah u njega? Što bi točno moralo oživjeti?
Gospodin govori i čini u mom životu. Vjerujem li u to? Kada je Gospodin govorio i činio zadnji put? Koje grobove trebam otvoriti?
U paru podijeliti svoje razmišljanje (15 min). Cijela grupa odglumiti pantomimom scenu u tekstu.
Radionica 4: Karakteristike autentičnosti života
Cilj radionice: istaknuti karakteristike autentičnosti života.
U današnjem prvom čitanju vidimo da Bog govori i čini. Njegove riječi su djela. Što govori to i čini. Kada Isus poučava mnoštvo i učenike govori im da obdržavaju sve što im govore oni koji su zasjeli na Mojsijevu stolicu (farizeji i pismoznanci), ali da se ne ravnaju po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Sami ne čine ništa, a na pleća ljudima terete nesnosna terete. Ono što čine, čine da ih ljudi vide (usp. Mt 23, 1-5; Lk 20, 45-47). Iz ovog teksta možemo iščitati važnost svakoga pojedinca koji autentično živi.
Pitanja za raspravu ( 20 min):
Kako reagiram kada vidim da iza ljudskih riječi ne stoje djela?
Kako doživljavam te ljude?
Postoje li neke skupine ljudi na koje sam posebno osjetljiv jer govore, a ne čine?
Stoje li iza mojih riječi djela?
Kako gledam na važnost autentičnosti pojedinca u društvu?
Možete li se sjetiti nekoga u vašem okruženju čiji je primjer ohrabrujući?
Napisati na hamer papiru karakteristike autentičnosti i neautentičnosti života. (10 min)
Materijali: pitanja na papiru, hamer papir, marker
PLENUM (15 min)
Predstavnici skupina izvještavaju o radu u skupinama. Voditelj daje osvrt na sve izvještaje i zaključak.
Molitva (5 min)
Završna pjesma Počinje se slavna muka
