(Didaché – Upute apostolske)
Ciklus tekstova o apostolskim ocima završavamo još jednim razmišljanjem nadahnutim Uputama apostolskim. Već smo spomenuli da autor toga spisa poziva kršćane da kroče putem života i da izbjegavaju put smrti.
Savjeti o onome što treba činiti ili izbjegavati da bi se slijedilo put života, kao i grijesi nabrojani u odlomku o putu smrti, i danas bi mogli poslužiti kao izvrstan materijal za ispit savjesti svakom kršćaninu.
„A put smrti jest ovo: ponajprije, to je zao put i pun prokletstva; [to su]: ubojstva, preljubi, požude, bludnost, krađe, idolopoklonstva, magije, vračanja, grabež, lažna svjedočanstva, himbe, dvoličnosti, prevara, oholost, zloba, obijest, pohlepa, besraman govor, zavist, drskost, bahatost, bezočno hvastanje vlastitom zloćom, nedostatak straha [Božjega]; progonitelji dobrih, mrzitelji istine, ljubitelji laži, nepoznavatelji plaće pravednosti, koji ne prianjanju uz dobro ni pravedan sud, pozorni ne za dobro, već za zlo, od kojih su daleko krotkost i strpljivost, koji ljube ispraznosti, utjeruju povrat, nemaju smilovanja prema siromasima ni sućuti za ožalošćenoga, ne poznaju svoga Stvoritelja, čedomorci, uništavatelji Božjega stvorenja, preziratelji potrebitoga, tlačitelji jadnika, zagovornici bogataša, nepravedni suci siromaha, okaljani svim grijesima. Od svih tih, djeco, držite se daleko“ (Upute apostolske, V,1-2).
U navedenim će riječima svaki od nas zacijelo pronaći ono u čemu je najslabiji. Na neke smo pojmove, osobito one istaknute kurzivom (to su pojmovi koje je autor preuzeo iz Svetoga pisma), već navikli, u smislu da smo svjesni da je riječ o grijesima koje treba izbjegavati. No za neke si od njih možda uopće nismo posvijestili da ih treba smatrati grijesima. Zadržat ću se na riječima koje na mene ostavile najsnažniji prvi dojam: „pozorni ne za dobro, već za zlo“.
Svima nam je jasno da griješimo ako ne činimo dobro, nego zlo. Još nam je jasnije kada drugi ne čine dobro, nego zlo. To vrlo dobro prepoznajemo, prokazujemo i osuđujemo. Pritom nam se znade dogoditi da se umotamo u klupko negativnih misli i prosudbi i ne znamo se otud ispetljati. Zapravo, niti mislimo da bismo se trebali ispetljati. Uopće ne primjećujemo da nam naša ustrajna pozornost za zlo u drugima malo po malo oduzima i životnu radost i vlastitu sposobnost činiti dobro. Ne možemo dugo ustrajati na putu dobra ako oko sebe vidimo samo zlo – bili to članovi naše obitelji, prijatelji i neprijatelji, političari, učitelji, svećenici, liječnici, bile to vremenske nepogode, gužve na cestama, liste čekanja, rast cijena, niske plaće…
Među uputama koje, ako se slijede, vode na put života, Didahist navodi i ovu: „Dijete moje, ne budi zanovijetalo…“ (Isto, III,6). Zanovijetanje naizgled nije veliki grijeh. Kao da se samo po sebi razumije da moramo sve prokomentirati i da moramo prigovoriti svima i svemu što nam smeta, što nam otežava život, umanjuje sreću i lagodnost života. No zanovijetanje je zapravo pokazatelj onoga na što smo pozorni. Zanovijetamo kada prestanemo biti pozorni na dobro oko sebe i usmjerimo svoju pozornost isključivo na ono manje dobro ili pak zlo.
Jesmo li svjesni da se tada i na nas mogu primijeniti Didahistove riječi o onima koji stupaju putem smrti, da i mi tada postajemo oni koji „ne poznaju svoga Stvoritelja“ (Isto, V,2)? Svima nam je poznat refren iz Knjige Postanka: „I vidje Bog da je dobro“ (Post 1,10.12.18.21.25; usp. Post 1,4). Sve stvoreno djelo je Božje ruke. Za sve stvoreno, koliko god kao stvoreno nužno mora biti manje od Stvoritelja, sam je Stvoritelj ustvrdio da je dobro, štoviše, „veoma dobro“ (Post 1,31). Dobro je takvo kakvo je. Takvo kakvo je, Božje je djelo.
Kada svoju pozornost umjesto dobroti stvorenja usmjerujemo samo onome što u njemu nije dobro, doista se udaljujemo od pogleda kojim Stvoritelj gleda na stvoreni svijet. Kao da ne poznajemo svojega Stvoritelja, prepuštamo se zanovijetanju i kroničnom nezadovoljstvu. Uvjeravamo sami sebe da bismo u nekim drugim okolnostima u kojima zlo ne bi na nas vrebalo sa svih strana bili bolji i sretniji. Nažalost, nema takvih okolnosti. Nemamo gdje pobjeći. Možemo jedino, uz Božju pomoć, malo pomalo učiti biti pozorniji na dobro negoli na zlo. U tom nam učenju, sigurna sam, mogu pomoći i ove Didahistove riječi: „Sve što ti se bude događalo, prihvaćaj kao dobro svjestan da se ništa ne događa mimo Boga“ (Upute apostolske, III,10).
izv. prof. dr. sc. Andrea Filić
