Bog nam je dao dar da u mozgu možemo stvarati slike. Snovi su nam puni slikovitosti. Vjerujemo da slike koje imamo u umu nisu samo naš proizvod, nego da mogu biti i Božji dar. Duh Sveti nas tako pomaže da nam pred oči duše stavlja slike koje nas nadahnjuju, tješe i vode.
Koliko puta čujemo od sv. Pavla o Kristu koji je pred našim očima. Krist je uskrsnuli i na nebu je, a ipak ga možemo gledati očima srca.
Kada su kamenovali sv. Stjepana, on je vidio nebo otvoreno i Isusa gdje stoji s desne Bogu Ocu. Je li to bila samo vizija koju je Duh Sveti oblikovao u njegovu umu ili nešto više, teško možemo znati, ali znamo da je bilo stvarno. Isus je stvarno s desne Bogu Ocu. Stvarno je uskrsnuo. Stvarno je živ. Stvaran je u vjeri. Nebo je stvarno otvoreno.
Kada se nađemo u nekoj teškoći, često čujemo od naših duhovnika: „Ne gledaj na sebe, gledaj na Krista!“ Ili kada zapadnemo u malodušnost zbog nerazumijevanja ljudi oko nas, kažu nam: „Ne gledaj na ljude, gledaj na Krista!“ Stvarno, gledanje na sebe i na ljude oko sebe može nas baciti u nevolju, dovesti do razočaranja, blokirati nas, obeshrabriti i dovesti do teškog ropstva. Poznata je misao F. Dostojevskog: „Duboko je ropstvo glad za razumijevanjem drugih!“
Eto, Stjepana nisu razumjeli. Štoviše, krivo su ga razumjeli. Kamenovali su ga. On je usred svega toga bio slobodan. Gledao je na Krista. Imao je pred očima njegovo milosrdno lice, lice puno smijeha, lice na kojem se čitala pobjeda nad zlom i smrću, lice ljubavi prema neprijateljima. To mu je davalo snagu da ne odustane.
„Gospodine Isuse, primi moj duh!“
To mu je davalo snagu i da moli za svoje neprijatelje: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“
Njegovi su protivnici već prije vidjeli da mu je lice kao u anđela. Osjetili su da je pun Duha Svetoga. Duh Sveti je prožeo njegovo lice Kristovim licem. Na njegovu se licu odražavalo Kristovo lice. Ono što je imao iznutra, u duši i u umu, izbijalo je na van. Sve je stvarno — vidljivo i opipljivo.
Sve je to uzvišeno. Uzvišeno je i kada čovjek mukotrpno radi u dalekom kraju i zarađuje za svoju obitelj jer stalno ima pred očima suprugu i djecu za koje troši svoj život. Drugi radi s bolesnicima i ne malakše jer ima pred očima Krista koji je u njima.
Kako su moćne te slike! Znamo da su stvarne jer na nas djeluju oslobađajuće. Smiruju nas u svim životnim situacijama. Zato poslušajmo naše duhovnike: „Ne gledaj na sebe, gledaj na Krista!“ „Ne gledaj na ljude, gledaj na Krista!“ „Ne boj se! Nebo je otvoreno! Čeka te vijenac pobjede!“
Bazilije M.
Photo by – Landsmann – on Unsplash
