Početke kršćanske vjere u okvirima Rimskog Carstva karakterizirala je snažna vitalnost zahvaljujući kojoj je, u svega nešto više od tri stoljeća od Kristove smrti, u vrijeme cara Konstantina (306. do 337. god.) postala službena religija. U ta tri stoljeća, koja s današnjim odmakom možemo nazvati početnim koracima kršćanstva, cijelim se Carstvom, koje je tada bilo povezano sigurnim kopnenim i pomorskim putovima, brzo i neprekidno širila radosna vijest o Božjoj ljubavi. Širili su je misionari koji su pristizali iz istočnih dijelova Carstva i to, tada jedinim dostupnim načinom, propovijedanjem okupljenom narodu. Uz čvrstu vjeru u Isusa Krista trebalo je imati i snažnu moć govora kako bi se ljudima približila potpuno nova i nepoznata vjera.
Ne znamo točno kada se po Dalmaciji počelo širiti kršćanstvo jer iz najranijeg razdoblja nemamo materijalnih ostataka koje bi kršćani ostavili kao svjedočanstvo življenja svoje vjere. Kršćanstvo je bilo zabranjeno, a društvo nije bilo naklonjeno kršćanima te su pomno pazili da ne budu otkriveni i izbjegavali su javno pokazivati pripadnost svojoj vjeri osobito u doba progona kada im je prijetila smrtna opasnost.
Što se materijalne kulture tiče kršćani su u prvih par stoljeća živjeli kao svi ostali stanovnici Rimskog Carstva. Nisu smjeli graditi crkve ili se pokapati u izdvojenim grobljima, nisu ukrašavali predmete kršćanskim simbolima niti su imali razvijenu ikonografiju tako da u materijalnoj kulturi nisu ostavili traga. Razlika je postojala na duhovnoj razini. Tek se krajem 2. st. počinju oprezno pojavljivati kršćanski motivi u katakombama i na nadgrobnim spomenicima, ali su prikazi imali neutralan karakter (sidro, ribe, maslinove grančice, palmine grane, kruh, golubica, vino ili grožđe, Kristogram). Simboli su to koje je svaki kršćanin poznavao i s lakoćom mu prepoznavao značenje,a koje je istovremeno bilo sakriveno nepozvanima i potencijalno opasnim pripadnicima poganskih kultova ili predstavnicima državne vlasti.
Prihvaćanje kršćanstva nije bilo ujednačeno u svim dijelovima provincije Dalmacije. Priobalni dio je kristijaniziran prije unutrašnjosti jer su u velike gradske centre uz obalu pristizali brojni došljaci iz drugih krajeva Carstva, a među njima i oni koji su propovijedali o novoj vjeri ili oni koji su tu novu vjeru živjeli već u staroj domovini iz koje su došli u Dalmaciju. Kršćanstvo se širilo iz gradskih centara, ponajviše iz Salone, glavnog grada provincije Dalmacije, ali nam nije poznato kada su točno prvi vjerovjesnici s istoka stigli u Salonu niti kada su se stanovnici koji su prihvatili kršćanstvo organizirali u zajednicu i uspostavili hijerarhiju. Najraniji materijalni ostaci života kršćana u Saloni datirani su od kraja 3. st., ali znamo da su ranije imali organiziran vjerski život. O tome primjerice govori činjenica da je prvi poznati salonitanski biskup Venancije živio sredinom 3. st., a moguće je da je i prije njega postojala organizirana crkvena zajednica.
Na takav zaključak navodi prije svega položaj grada koji se nalazio na prometnom putu kojim se iz istočnih zemalja već od kraja 1. st. širilo kršćanstvo prema zapadu te je gotovo sigurno da je već tada dio navjestitelja evanđelja stizao i u Salonu. Sigurno znamo da je početkom 4. st., kada prestaju progoni kršćana, u Saloni već djelovala dobro organizirana i brojna zajednica. Taj zaključak proizlazi iz naglog poleta u gradnji monumentalnih crkava za čiju je gradnju i opremu trebala postojati snažna zajednica koja bi to financirala i provela u djelo.
Premda za same početke kršćanstva materijalni ostaci šute podatke nam daju antički pisani izvori pa tako znamo da najranije vijesti o evanđelju stižu u Dalmaciju još za života sv. Pavla o čemu svjedoče dva ulomka iz njegovih poslanica (Rim 15, 19 i 2 Tim 4, 10). Iz Pavlovih poslanica proistječe da je on bio svjestan da se kršćanstvo najuspješnije razvija u središtima provincija i velikim gradovima. U pravilu je gradsko stanovništvo slobodoumnije i ima manje predrasuda prema novim idejama dok je ruralno stanovništvo posvuda i uvijek konzervativnije. Sv. Pavao u svojim poslanicama savjetuje svoje suradnike kako se ponašati u novim kršćanskim zajednicama i kako uspostaviti hijerarhiju da bi zajednica mogla funkcionirati i nakon njihovog odlaska. Upozorava na kvalitete koje moraju imati postavljeni prezbiteri te kako se ponašati prema krivim učiteljima ili krivovjercima. Također ih hrabri i potiče da izdrže kroz sve nevolje na svome putu i u svome poslanju.
U poslanici Rimljanima sv. Pavao spominje kako je širio evanđelje sve do Ilirika. Ilirik je zauzimao veći prostor od Dalmacije pa možemo reći da postoji velika vjerojatnost da je boravio i u Dalmaciji. Siguran podatak o širenju evanđelja u Dalmaciji doznajemo u poslanici Timoteju gdje sv. Pavao jasno kaže da je Tit otišao u Dalmaciju širiti evanđelje. Tit je vjerojatno obilazio sve gradove po Dalmaciji, a sjedište u kojem i iz kojeg je djelovao vjerojatno je bila Salona najveći i najvažniji grad u kojoj je najlakše mogao predstavljati nove vjerske ideje.
Salona je u vrijeme širenja kršćanstva bila veliki kozmopolitski centar u kojem nalazimo sve sadržaje uobičajene za onodobne gradove. Razvija se kao mediteranski grad povezan morem sa Sredozemljem, a kopnenim putovima s unutrašnjošću provincije. U gradu su živjeli pripadnici raznih naroda, a predmeti pronađeni na prostoru grada govore u prilog bogatom uvozu iz svih krajeva Mediterana. Natpisi na kamenim spomenicima otkrivaju nam porijeklo stranaca iz raznih naroda naseljenih od Britanije do sjeverne Afrike te od Hispanije do Armenije. U raznim dijelovima Carstva nalazimo i Salonitance koji su, duže ili kraće vrijeme, boravili na područjima daleko od svoje domovine. Stanovništvo tog velikog lučkog grada naviklo na strance, bilo je otvoreno za nove ideje, i imalo razvijenu toleranciju prema došljacima.
O međusobnoj toleranciji u gradu svjedoči natpis pronađen u Saloni koji je vjerojatno bio postavljen na ulazu u jednu grobnu parcelu (Slika 1). Natpis je primarno postavljen kao zaštita grobnog mjesta od oskvrnuća. U prijevodu natpis glasi:
Neka se bogovi srde na one koji bi povrijedili ovaj grob, bili to Romani, ili Judeji ili kršćani… Nitko ne bi smio drugome učiniti ono što ne bi htio da se njemu samom učini(Qvesqve qvot sibi fieri non voluit facere non debet).
Ovaj nam natpis potvrđuje da su u gradu postojale židovska i kršćanska zajednica istovremeno s pripadnicima raznih rimskih poganskih kultova. Na temelju izgleda i sadržaja natpisa stručnjaci ga datiraju u početak 4. st. ili u nešto ranije u razdoblje, a svakako u vrijeme tolerancije prema kršćanima koje je započelo oko 260. godine. Tada je naime tadašnji car Galijen (vladao od253. do 268. god.) donio edikt o toleranciji kojim se kršćanima dozvoljava slobodno ispovijedati vjeru i vraćena im je oduzeta imovina. Tim je ediktom car Galijen prekinuo progone svoga oca cara Valerijana (vladao od 253. do 260. god.) u kojima je stradao salonitanski biskup Venancije. Mir je trajao do 303. godine kada su započeli novi progoni kršćana u kojima je stradao velik broj Salonitanaca, među njima i sv. Dujam i sv. Anastazije, zaštitnici grada Splita.
Sanja Ivčević
