Ne sjećate li se onih pet kruhova na pet tisuća i koliko košara nakupiste? I onih sedam kruhova na četiri tisuće i koliko košara nakupiste?
(Mt 16,9-10)
U lipnju me uvijek zahvati lipanjska depresija. Razlog za nju je završetak nastavne godine. Prigoda je to da se čovjek osvrne na proteklu godinu i da se upita koliko je bila plodonosna. Najčešće u tom trenutku učitelji ne budu svjesni koliko se toga usjeklo u misli, srca i živote učenika pa ih zahvati lipanjska depresija.
Ima ih koji još uvijek smatraju da je škola odgojna i obrazovna ustanova.
Ustanova što je nekada davno bila namijenjena za odgoj i obrazovanje odavno je postala lovište odličnih ocjena, trkalište u kojemu se naganja bolji prosjek, splet tuge, razočaranja, bijesa, napetosti, neočekivanih radosti, neugoda, nepravdi i neiskorištenih mogućnosti.
Učitelji su zatrpani administracijom, a ako se ispod papirologije iskrade koja iskrica kreativnosti, ugasi se brzo forsiranjem učeničkih prava i toleriranjem učeničkih nepravdi.
Suradnja s roditeljima se svodi na podnošenje roditeljskih prijetnji i nebuloznih zahtijeva ili se učitelji pretvaraju u besplatnog obiteljskog terapeuta.
Strukture jasno daju do znanja da im nije stalo niti do školskog sustava, niti do djece, a ponajmanje do učitelja. Najvažnije im je forsirati nepromišljene i neučinkovite reforme koje se beskrupulozno nameću.
I baš svatko kome se prohtije, bez imalo ustručavanja, proziva škole i učitelje ili očekuje da se u školama provode ove i one akcije kao da baš ništa ne radimo, nego samo čekamo kad će tko doći na ideju afirmirati se preko nas učitelja i školske djece.
A djeca?
Gdje su djeca u svemu tome? Gdje su oni koje treba obrazovati? Gdje su oni koje treba odgajati?
Odakle nam pravo uskratiti im odgoj i obrazovanja lažući ih da je njihova spontanost vrhunac kreativnosti i znanja, a da su njihovi prohtjevi i nedodirljiva sloboda kriterij prikladnog i poželjnog ponašanja? Odakle nam pravo prestati govoriti o razlici između dobra i zla te prihvatljivog i neprihvatljivog?
Zar se odgaja relativiziranjem?
Zar se obrazuje nezahtjevnošću?
Stoga se ja, u svakolipanjskoj borbi za smisao i dignitet, prisjećam lijepih trenutaka protekle nastavne godine. A tih lijepih trenutaka ima obilje. Samo što mi ljudi intenzivnije pamtimo iznimne grubosti od redovitih blagosti, neočekivane drske ispade od svakodnevne suradničke kreativnosti, neprimjerene riječi od mnoštva izgrađujućega govora. Zato je potrebno osvrtati se. I analizirati i evaluirati.
I odgovoriti na Isusovo pitanje:
Ne klonuti duhom jer je Bog onaj koji daje da bude. Koji i naše mrvice iz protekle školske godine pretvara u gozbe tijekom koje se svi nasite i još preostane.
Koliko vam je košara preostalo? Koliko košara nakupiste?
Nikola Kuzmičić
Photo by Patrick Tomasso on Unsplash
