Još od stvaranja bila je kriva. Pad se pripisao njezinoj znatiželji. Ona je ona koja lakše stupa u komunikaciju. Kao da se htjelo reći ona voli ogovarati, pa je zmiji bilo lakše nju nagovoriti. Kao da njezin muški parnjak nije jednako sposoban za to isto i biti i gori od nje u onome za što se uglavnom nju optužuje.
I njezina uloga je nekako umanjena. Zamalo pa nebitna. Nekoliko šturih i škrtih rečenica o njoj. Bilo da joj je ime Eva ili Marija, ili neka od ostalih likova kojima je povijest odredila mjesto na marginama pamćenja i zapisivanja. Kao da je još od onog razgovora iz edenskog vrta nekako uplašena i prepadnuta da ne smije naglas izgovoriti što misli i želi.
Još od stvaranja napasnica i sve ljudsko u njoj svodilo se na njezino tijelo i njegov oblik. Iako sposobna za velike misli velike ideje nerijetko opisivana kao biće bez duše. O njoj su to govorili ne samo izvan crkveni umovi, bilo ih je i ima ih i danas unutar crkvenih umova koji u svom privatnom teološkom nauku smatraju kako je njezin domet skroman i ispod prosjeka.
Nosi krivnju za nešto što je učinio zapravo netko drugi, ali njezina krivnja je nepodijeljena i neraspoređena na njih. I to što je rodila Sina nije promijenilo previše odnos prema njoj. I nakon rođenja Sina moglo se čuti, a i sad se čuje ona na sastancima neka šuti, barem tako stoji zapisano.
Kao da ona ne bi znala naviještati. Kao da ona ne bi znala i pametnije i mudrije govoriti od onih koji joj uvijek kao argument za njezinu borbu za samu sebe navode stvaranje i pad. Kao da je ona sama pala. I jedina. Vjekovima je onaj koji je bio s njom pilatovski prao ruke kako nije kriv on, nego ona. I u ime svoje navodne nevinosti optužbu je stalno prebacivao na njezina ramena.
Svaki put kad bi se ona pokušala ustati i izdići se iznad ponižavajuće slike koju su o njoj stvorili neki bi tumač proglasio njezina nastojanja kao grijeh i blasfemiju, kao da u samim Pismima negdje stoji zapisano: ona ne smije biti slobodna. A ne piše nigdje. Pisma su dovoljno plemenita da barem ne pišu o njoj kao o nekome tko nema u sebi dušu, dapače spominju je kao imago Dei. Sliku Božju. Božja kći. Kao što je i onaj s njom u edenskom vrtu bio Božji sin. I oboje su bili Božja djeca.
Kako se došlo do toga da Pisma tvrde kako je ona slika Božja, dok se istovremeno u samim Pismima tražilo i pronalazilo tvrdnje kako ona nema čak ni duše? I u Pismima se tražio razlog da je se svede na tijelo. Na napast. Kušnju. Požudu. O njezinom umu i intelektu uglavnom ništa iako se u Pismima spominju neke vrlo pametne i vrlu mudre Evine kćeri. Neke su spasile cijele narode svojom mudrošću i pameću, ali nisu ušle u panteon besmrtnih muškaraca koji svojim zaslugama i nisu zaslužili takvo mjesto, položaj i ugled.
Hoće li se ikada promijeniti slika o njoj? Hoće li zauvijek ostati opisana kao krivac svega? Opisana i opisivana površno. Ponegdje i zlobno. I namjerno pogrešno. Ne u Pismima naravno, nego od strane nekih tumača. Među njima i onih koji su izričito tvrdili kako duša u njezino tijelo ulazi puno kasnije nego u tijelo muškarca. Ili ne ulazi nikako.
S druge strane ona strpljivo i šutljivo nosi svoj križ i prebire sve to u svom srcu. Sve te višestoljetne naslage glavnog i odgovornog krivca za sva zla koja pogađaju čovjeka i svijet.
A Bog? Neki će reći kako je Bog sve već rekao i tu se nema više niti što dodati niti što oduzimati kada se govori o ženi. Je li to baš tako? Je li Bog stvarno zauvijek ušutio kada je riječ o ulozi i mjestu žene u svijetu i Crkvi? I tko je mjerodavan procijeniti i za svu vječnost potvrditi kako je o ženi rečeno sve što se treba reći, i zapisano sve što se treba zapisati?
Tko god je li još uvijek po mogućnosti to treba biti isključivo i apsolutno muškarac. Može li žena nešto reći o samoj sebi? Pokušati sagledati svoju ulogu u svijetu i u Crkvi svojim vlastitim riječima, mišlju i idejama. Negdje piše kako ona sastanku neka šuti. Je li to zauvijek? I za svu vječnost? Što kaže Bog na to? Nije uvijek jasno. I Bog sam je iznenađen. Samo je ona i mogla postići nešto takvo. Preko pada do spasenja voditi čovjeka i svijet. Iznenaditi i samog Boga. Jer ona je imago Dei. Slična Bogu. Ostaje neobjašnjivo kako je netko o njoj mogao tvrditi kako nema čak niti dušu. Iako je taj dobro poznavao Pisma. I svaki dan ih čitao. I tumačio.
doc. dr. sc. Oliver Jurišić
