U Pismima pitaš nisam li i ja trebao oprostiti dug. Moje iskustvo sa životom i s ljudima ne ohrabruje. Jer kako ću oprostiti dug ubojici koji mi je ubio dijete? Zar se takvi dugovi mogu vratiti? Što bi on meni trebao dati kao naknadu? Novac? Nekretninu? U svijetu i između nas ljudi neki se dugovi ne mogu naplatiti. Oni se ne mogu naplatiti niti onda kad ubijem dijete onomu tko je ubio moje. Osveta je naplata duga, ali ona nikoga ne vraća među žive. Ne postoji novi početak. I neki dugovi ne mogu biti izbrisani. Oni ostaju. I ostat će.
Tako kad govoriš o opraštanju duga kao da ne razumiješ kako ima dugova za koje ne postoji način njihovog izmirenja. Ubijeni život se ne može izmiriti nekakvim dugom, osim drugim životom. Ali, i ta vrsta vraćanja duga ništa ne okončava. Bog koji mi želi oprostiti dug koji ne mogu vratiti ljudima, a ni njemu samom ne ide u red vladara, kraljeva, lihvara i kamatara. On je prilično neobičan Bog. Bog koji se usuđuje reći kako sad mogu sve početi kao da se ništa nije dogodilo izaziva u meni strah. I otpor.
Naviknut sam kako sam svakome nešto dužan kao što su i meni svi dužni. Život je poput potezanja za rukav o kojem govori Pismo kad onaj hvata prijatelja i govori mu vrati što si dužan. Ponekad se slično osjećam. Kao da me svi i svatko poteže za rukav i unosi mi se u lice i govori vrati mi što si dužan. A toliki su kojima sam dužan. I ne samo ja. Lista dugovanja je nepregledna. Život, odgoj, školovanje, dobročinstva, podrška…Lista je beskrajna i ne nazire joj se kraj.
Ljudski život je ništa drugo nego jedno dugovanje drugima, i to što se trsim i hvalim kako nikome ništa ne dugujem samo je znak nezahvalnosti i bešćutnosti. Među nama nema nikoga tko nije dužan i nikoga tko može početi iznova. Razumljivo je kako se s vremenom i godinama čovjek umara od takvog života gdje stalno razmišljaš kome si dužan, koliko i može li se taj dug izmiriti. I nije tajna kako ima i onih koji ti taj dug često nabijaju na nos kako bi ti izazvali grižnju savjesti. Jer koliko god im vraćaš sve više postaju rupa bez dna iz koje čuješ optužujuće glasove: još nisi sve vratio, vrati što si dužan.
Zato se plašim Boga koji mi umjesto zahtjeva za dugovanjima, kratko napomene: nisi ništa dužan možeš probati kao da si opet na početku. Jedini dug imaš prema samom sebi i svojoj savjesti. Zbog samog sebe probaj početi iznova. Nema veze što ne uspijevaš. Probaj. Ima nešto čudesno u tom iskustvu kad osjetiš da ti Bog dopušta da se vratiš na početak. Kao da netko obriše onaj dio tebe opterećen dugovanjima prema svima i svemu i kaže ti: izbrisani su ti dugovi, na početku si.
Nisam naviknut na brisanje dugova i nove početke, a to samo znači kako nisam naviknut na oproštenje i nemam naviku opraštati. Tako je nastalo i pitanje iz Pisma: nisi li i ti trebao oprostiti dug. Kome? Bogu? Sebi? Drugome?
Nastalo je iz iskustva Boga koji bez kolebanja oprašta goleme i neotplative dugove. Oni se mogu gomilati i skupljati godinama. Mogu narasti do veličine očaja i straha kako ne postoji Bog koji bi bio spreman oprostiti takav dug. Ipak, Pismo govori drugačije. Ono baš hoće govoriti i govori o Bogu koji brda nagomilanih dugova koje sam napravio prema njemu gurne u stranu i kaže: izbrisano, hajde probaj opet, vrati se na početak.
Htio ili ne htio takvog Boga se moraš ponekad plašiti. Jer ako ja nekome ne oprostim ni sto denara duga, a Bog meni oprosti deset tisuća talenata duga, takvog Boga se ne možeš ponekad ne uplašiti. Opet, kad dođem u situaciju u kojoj znam kako ne postoji način vraćanja duga Bogu, ništa drugo ne učinim nego se tom Bogu bacim u naručje s osjećajem nade i pitanjem u srcu: valjda će mi oprostiti dug? Kao odgovor dobijem protupitanje: jesi li oprostio onih sto denara što ti je onaj bio dužan? I tu stojim. Ili padam.
Ako kažem jesam Bog će dobrodušno pred mojim zaprepaštenim pogledom gurnuti u stranu sav moj dug prema njemu. I zaboraviti ga. Reći će mi: izbrisano, možeš početi iznova. Ako kažem nisam Bog neće učiniti ništa, a moj dug prema njemu će rasti. Izgleda da njegovo brisanje dugova ide kroz moje oproštenje drugom. A u tom poslu, ako smijem tako reći ja još uvijek svakog čovjeka stežem za vrat i vičem na njega: vrati što si dužan!
Moj dug pred Bogom tako i dalje raste. I Bog šuti. Ne čujem ga kako govori: izbrisano, možeš početi iznova. Ništa. Božja šutnja o mojim dugovima loš je znak. Ja se pravim da ne čujem tu šutnju. I dalje okolo stežem ljudske vratove i potežem ih za rukave: vratite što se dužni! Od svoje vike ne čujem Bog koji šuti. To nije nimalo dobro za moje dugove. Prema njemu. Prema Bogu.
doc. dr. sc. Oliver Jurišić
