U Pismu se spominje zmaj koji vreba ženu. Ona je trudna. Bespomoćna je i sama. Zmaj čeka rođenje kako bi ubio i nju i dijete. Pismo govori o čovjeku moćnu i na vlasti. On je dao pobiti djecu pred očima njihovih majki. Jednako su bile bespomoćne pred zvijeri odjevene u ljudsku kožu. Nije li toj zvijeri odnosno zmaju bilo ime Herod?
Malo je tko tako bespomoćan kao trudna žena, sama i nezaštićena. I sama u dilemi spasiti sebe ili život u njoj, nerijetko bira spasiti život koji se u njoj rađa odustajući od vlastitog života. Pismo kaže kako se Bog na kraju pobrinuo za ženu i spasio je. Spasio je i njezino dijete. U toj slici iz Pisma mnogi vide sliku nerođenog Sina kojega Otac spašava od Herodova nasilja.
Ali, što kada čovjek promatra nasilje i stoji sa strane? Što kad je čovjek ravnodušan prema nasilju? Ili ga skriva? Nismo li mi od vremena do vremena i zmajevi i Herodi jer šutimo? I skrivamo? Skrivamo nasilne očeve, nasilne muževe, nasilne vlastodršće? Ponekad ih i opravdavamo. I branimo ih. Ako se Bog pobrinuo za ženu iz Pisma i spasio je od nasilja to ne znači da će i svaku od njih spasiti od nasilja bez našeg sudjelovanja. Možda me poslao umjesto sebe samoga da se oduprem nasilju. Da mu se suprostavim. Možda me poslao da u njegovo ime branim bespomoćne, one koji su uglavnom izloženi nasilju jer su slabiji i ne mogu se odbraniti.
Svi mi ovako ili onako “proždiremo” poput zmaja iz Pisma bespomoćne i slabe jer samo šutimo i ravnodušno gledamo kako se godinama i desetljećima spirala nasilja širi. Šutimo o tome u obitelji. Šutimo o tome u školi. Uglavnom svugdje šutimo. Ako i netko digne glas, mi spustimo glavu kako nasilnik ne bi pomislio da smo i mi protiv njega.
I tvoja majka, Sinova majka bila je žrtva nasilja. Obiteljsko nasilje tako poznato i tako često i danas. Nasilje u kojem se ostatak obitelji udružuje protiv jedne nemoćne trudne djevojke. Nasilje iz nekakve časti, zaostalosti i surovih običaja. Nasilje koje je umalo pokolebalo i Josipa jer je kaže Pismo naumio da je potajice otpusti. Ipak, ti Josipu govoriš kako se mora suprostaviti nasilju u obitelji i nasilju male sredine koja se okomila na nevinu ženu, odnosno djevojku. Kažeš Josipu kako on mora stati protiv nasilja, on se mora suprostaviti obiteljskom nasilju, on se mora suprostaviti ako treba i svojoj obitelji koja se okomila na njegovu ženu. On mora stajati nasuprot nasilju i boriti se za nju i za Sina. A, nije da i sam nije bio u napasti pobjeći i prepustiti je rulji u malenom seocetu.
Tvoja majka, Sinova majka doživjela je institucionalno nasilje. Ponizili su je kad su je u visokoj trudnoći rimske vlasti natjerale da se upiše u listu građana carstva. Ponizili su je stanovnici grada koji joj nisu dali da se normalno porodi. Ali, najopasnija institucija kao i danas bila je institucija moći i vlasti. Kralj Herod koji je potajno tražio da ubije i nju i dijete i muža. Cijelu obitelj. I danas institucija moći i vlasti svojim skrivanjem i oslobađanjem kojekavih “Heroda” prijeti nasiljem onim ženama, majkama i trudnicama koje su skupile hrabrosti prijaviti “kralja i vlastodršća” za nasilje u obitelji. Ništa neobično, jer i među njima je mnoštvo onih koji su i sami nasilnici kad se pogase reflektori političkih arena i borilišta.
I treće i najgore nasilje koje je doživjela tvoja majka, Sinova majka je nasilje nad njezinim rođenim djetetom. Ubili su joj sina pred očima. Kao što su i kasnije, a i danas ubijaju sinove i kćeri pred očima njihovih majki.
Tvoja majka prošla je i proživjela sva ona nasilja koja i danas nerijetko proživi jako puno žena. Zašto se nije osvetila, zašto nije tražila osvetu, zašto nije na nasilje uzvratila nasiljem? Nema veze što je žena i kakve to ima veze? Zar nije trebala uzvratiti obiteljskim nasilnicima koji su je proglašavali ludom i umobolnom kad je sva sretna otkrila kako je Bog izabrao za majku svoga Sina? Zar nije trebala uzvratiti Herodu, djecoubojici, nagovoriti Sina da u njezino ime izazove pobunu i ubije tog krvnika i nasilnika? Zar nije trebala pod križem prisiliti Sina da osveti i nju i sebe zbog svega što su zajedno prošli trpeći i podnoseći svaki oblik nasilja, progona i zlostavljanja?
Pisma nigdje ne spominju kako je tvoja majka bila gladna i žedna osvete i krvi nasilnika koji su vas oboje progonili, a tebe na kraju uspjeli i ubiti razapevši te na križ? Nigdje ni jednog spomena o ženi i majci koja je ljudski imala pravo na pravdu, jer zašto bi ona pokazala milosrđe i dobrotu i blagost nasilnicima i ubojicama koji su je pokušali ubiti još dok te je nosila u utrobi i koji su cijelo vrijeme tražili da te ubiju od kako si počeo javno govoriti.
Tvoja majka je već pretpjela obiteljsko nasilje jer su je smatrali poremećenom zbog onoga što je govorila o dijetetu koje nosila. Uskoro će joj nasiljem zaprijetiti i državne institucije potpomognute svim mogućim alatima i instrumentima od špijuna do vojske. Na kraju će se nasilje i obistiniti i ona će u ruke primiti tvoje mrtvo tijelo.
Kako je uspjela istrpjeti nasilje koje joj je učinjeno? Ako je Bog bio uz nju i s njom, onda taj Bog i nije tako bešćutan i ravnodušan prema nasilju kao što smo često mi sami. Možda je hrabrio i ostao s njom jedini od svih onih koji su joj trebali pomoći i biti uz nju. I tako je strpljiva i šutljiva, puna oproštenja zaslužila da bude uznesena na nebo.
I svaka naša majka, supruga, sestra i žena biva “uznesena” na nebo u trenutku kad je spuštamo u grob. U trenutku dok se nad njezinim grobom udaramo u prsa i govorimo oprosti nam što smo šutjeli i skrivali nasilje koje si trpila, ona biva pred nama uznesena na nebo i pred tvoje lice. Sve su one, koje su trpjele i stradale kao žrtve nasilja na svoj način “uznesene” na nebo. Beskrajno strpljive i neobjašnivo kadre opraštati i najgora nasilja. Sve su one na neki način kako naše tako i tvoje majke. I sve se one sada s onu stranu nasilja radosne zajedno s tvojom majkom. Jedino se tako može zamisliti život žene koju je nasilje ubilo i sahranilo.
Ona živi radosna i razdragana s tolikim drugim ženama. Oslobođena straha kako je neki zmaj ili Herod među nama čeka u obitelji, u instituciji i u nasilju nad njezinom djecom. A nama preostaje glumiti ispravne i poštene savjesti koje će za sebe reći ja nisam zmaj i ja nisam Herod. Ja nikoga ne “proždirem”. Svi smo mi zmajevi, zvijeri i Herodi kad šutimo, skrivamo i bivamo ravnodušni prema nasilju. Ne postoji Bog koji nas može osloboditi. Ako mislimo da smo oslobođeni odgovornosti onda je Bog u kojeg vjerujemo pogrešan ili uopće ne postoji.
doc. dr. sc. Oliver Jurišić
