U tvojoj Crkvi sam proveo skoro cijeli život. Ponekad sam susretao nadobudne pametnjakoviće koji su umišljali kako jedino oni posjeduju tajne ključeve spasenja. Ali, susretao sam i svete ljude, koji su tajnu spasenja dijelili besplatno i radosno držeći se one tvoje zapovijedi besplatno primiste, besplatno dajte.
Imao sam priliku susresti karijeriste, ljude bez vjere, ljude zainteresirane samo za njihove osobne interese i ništa drugo. Opet, susreo sam i one koji su se potpuno i do kraja predali za one kojima ništa nisu bili dužni. Bilo je onih koji su samouvjereno upravljali Crkvom kao privatnom svojinom, ponašali se barbarski i despotski uvjereni kako je njihova vlast u Crkvi vječna i trajna. I njih sam susretao. Opet, susreo sam i one koji su se povlačili i odricali od moći i vlasti zarad poniznog služenja citirajući kao razlog za svoje postupke tvoje riječi recite na kraju sluge smo beskorisne, učinismo što bijasmo dužni učiniti.
I na svojoj koži osjetio sam slabosti i milosrđe tvoje Crkve. Znao sam biti oboren lažnim optužbama i klevetama, znao sam doći skoro do izlaznih vrata tvoje Crkve, ljutit i ogorčen zašto mi se to događa i zašto mi to rade. Onda bi me ti zaustavio govoreći ali ja ne gledam kao čovjek, ja gledam srce. Bio sam svjedokom međusobnih podmetanja i zlobe kako se netko drugi ne bi uspeo na viši položaj i čast, ali svjedočio sam i neobjašnjivim činima ljubavi i sebedarja za onoga kojega se do maloprije nije moglo smisliti očima.
Imao sam priliku vidjeti kako se skrivaju stvari i guraju pod tepih, kako se ne smije saznati za grijehe tvoje Crkve, kao što sam vidio i hrabrost tvoje Crkve koja ipak odlučuje priznati kako ona nije savršena i sveta na način na koji se očekuje, a trebala bi biti. Ne znam koliko puta gledao sam kako se iz prvih klupa uklanjaju oni koji svakodnevno i tiho mole i vjeruju kako bi se dalo mjesto korumpiranim političarima, svjetskim prevarantima, sjecikesama i srebroljupcima. I svjedočio sam kako se ti isti sjecikese, srebroljupci i ljubitelji nepotizma odjednom odlučuju za potpunu promjenu života. Iako rijetko, ipak se dogodi. Nije daleko od istine kako su oni potjerani iz prvih klupa izmolili obraćenje ovih.
Život u Crkvi s vremenom briše zablude i iluzije kako o njezinoj apsolutnoj svetosti, to jest svih njezinih članova, ali i o njezinoj apsolutnoj pokvarenosti i grešnosti. Ona nije ni jedno niti drugo, ona je oboje istovremeno. Najneobičnije pojave i iskustva bila su moguća i doživio sam ih.
Gledao sam kako se bešćutni i hladni ljudi bez vjere uspinju visoko u njezinoj hijerarhiji i naglo padaju i propadaju zasljepljeni i opijeni moći koje su se uspjeli domoći. Ali, gledao sam ih i kako nakon duga vremena kajanja i obraćenja traže oproštenje i mir potpuno oslobođeni svojih bolesnih i pokvarenih ambicija.
Sad mogu i samog sebe pogledati. Moguće je osvrnuti se natrag. Kao da gledam slike na platnu koje se brzo smjenjuju. Vidim sebe kao nekoga tko iz čistih motiva ulazi u tvoju Crkvu. Gledam kako se ti motivi prljaju, postaju tamni i zamagljeni i kako na njihovo mjesto dolaze skriveni motivi nepoznati drugima, osim tebi jer ti ne gledaš kao što ljudi gledaju, ti gledaš čovjekovo srce.
Vidim svoju nezajažljivu glad za ugledom, bolesnu potrebu da me hvale i da mi povlađuju, vidim svoju opasnu i zlu glad za novcem, komforom i životom u kojem me se tiče samo moje Ja i nitko drugi, Crkva ponajmanje. Vidim svoje perfidno uživanje u padovima moje subraće i susestara, vidim sebe kako drugima podmećem i kako ih klevećem iz zavisti kako ne bi dobili položaje, vlasti, mjesta koja su iznad mene. Vidim sebe kao ogorčenog pravednika i nesretnog mučenika koji za sve svoje promašaje i neuspjehe krivi tvoju Crkvu. Gledam sebe kako u meni raste misao i osjećaj kako je tvoja Crkva ama baš za sve kriva!
Ponekad dok gledam te slike u tišini svoga nutarnjeg platna i skrivene dvorane u koju samo ja imam pristup i u koju ne puštam nikoga uplašim se svoje zloće i pokvarenosti. Zar je moguće da sam to ja? Ali, nema prijevare. Nema zablude. Nema zamijene identiteta. To jesam ja. Opet, na tom istom platnu dok drhtim od straha pred iskustvom koliko sam duboko i nisko pao i padao, pronalazim i trenutke drugačije od moje pokvarenosti. Oni su poput kratkotrajnih prekida filma. Kao umetnute scene koje se tu ne uklapaju. A, opet tu pronalaze savršeno mjesto.
Vidim sebe kako molim za oproštenje. Vidim kajanja i obraćenja koja traju tek po koji dan ili nekoliko sati. Vidim svoje zdvajanje i očaj jer se ne uspijevam nikako vratiti u ono vrijeme čistih i nevinih motiva zašto biti u tvojoj Crkvi. Gledam svoju nemoć i slabost, gledam svoju bezvoljnost i odustajanje. Gledam sebe kakav sam.
Svaki put kad se scene okončaju i kad koliko je moguće stvarno i objektivno sagledam samog sebe u meni ostaje nešto između mržnje i zahvalnosti prema tvojoj Crkvi. Mržnje iz straha koju ponekad ima zločinac prema žrtvi koja mu oprašta. Što mi se više oprašta, kao da u meni jača mržnja prema njoj, otpor i prijezir. Ali, onda me preplavi zahvalnost i mržnja se na neko vrijeme povuče. Kakva god bila tvoja Crkva, pronalazim još uvijek u njoj neku nadu i nekakvu slabu utjehu jer sam sebe više ne mogu niti utješiti niti opravdati.
Tješim se tvojom rečenicom koju sam i čuo prvi put u tvojoj Crkvi i nigdje drugo: ti ne gledaš onako kako čovjek gleda, ti gledaš čovjekovo srce. Možda će jednog dana neka moja iskrena molitva da mi se oprosti biti dovoljna da mi se sve zlo izbriše i da se moj grijeh oprosti, možda će jednog dana jedno moje kajanje biti dovoljno za sve moje grijehe i zloće.
Nisam jednom svjedočio kako jedno oproštenje i jedno kajanje čovjeka koji je pokvaren i zao preobražava u svetački lik pred tobom. Ja tako gledam na tvoju Crkvu. Kao na mjesto gdje ono što je nemoguće, nekim čudom ili tvojom milošću postaje moguće. Zato mi ona još uvijek treba. Ako ništa kao mjesto nade. U njoj je nemoguće zapravo moguće, kao što se dogodi i događa i događat će se da prvi budu posljednji a posljednji budu prvi, jer ti ne gledaš kao što čovjek gleda, ti gledaš moje srce.
doc. dr. sc. Oliver Jurišić
