Ponekad čujem u srcu s tobom sam. Čujem te riječi i u svojoj savjesti. Tko mi se to obraća? S kim razgovaram?
Ponekad osjećam mir dok čujem glas. Ponekad osjećam nemir. Ponekad me obuzima tuga kao da mi se glas obraća posljednji put. Ponekad me obuzme divlja radost i neobuzdano veselje kao da me taj glas nikad neće ostaviti. Uvijek ću ga moći čuti.
Podsjeća me na riječi Pisma uđi u radost Gospodara svoga. Izvršio si svoje poslanje. Bio si vjeran. Izdržao si do kraja. Patnju. Bol. Tragediju. Podsmijeh. Nerazumijevanje. Odbacivanje. Sve si to izdržao poradi mene. S tobom sam. Bio. Jesam. Ostat ću s tobom.
S tobom sam ne čujem često. Zaglušen sam bukom svijeta i ljudi. Ima ih previše koji mi ne daju čuti glas. Često žele zauzeti mjesto tog glasa. Kao da žele okupirati neki meni nejasan prostor, ali koji je toliko važan da se za njega grčevito bore. Rado bih slušao nekog od njih kad bi u meni probudili taj glas. Bježim od onih koji taj glas u meni ušutkavaju ili čak žele ubiti.
Nije ugodno ostati sam i usamljen s tim glasom. Smijem li isključivo od njega tražiti potvrdu da je sve ispravno ili to treba potvrditi i netko drugi? Možda se služim pogrešnom metodom. Kad osjećam mir u prisutnosti onoga što čujem barem mislim kako sam učinio sve što sam mogao. Istovremeno bivam svjestan kako je moglo bolje, poštenije i korektnije.
Taj s tobom sam je nešto što me nadilazi. U s tobom sam mogu istodobno čuti i poziv, i molbu i zapovijed. Poziv na promjenu. Molbu da ne odustanem. Zapovijed da budem uporan u nadilaženju samog sebe. Ne da mi mira taj glas u čijoj boji i zvuku jasno prepoznajem nekoga tko ima pravo od mene zahtijevati da pobjeđujem sebe i svoje slabosti. Kao da s tobom sam uključuje ja sam pobijedio svijet, ja sam pobijedio grijeh, ja sam pobijedio strah, ja sam pobijedio patnju. S tobom sam se pretvara u sa mnom ćeš pobijediti.
Nije uvijek zahvalno osloniti se tek na glas u srcu i savjesti. Možda sam i jedno i drugo formirao na pogrešan način. Možda umišljam taj zov. Možda sam izmislio cijelu priču o nadilaženju samog sebe. Neku hrabrost pronalazim u Pismima. Neki putokaz i usmjerenje. U Pismima postoje oni koji su slijedili taj s tobom sam. Abraham iz Ura kaldejskog ide u nepoznato. Mojsije se izlazi s narodom iz Egipta u nepoznato. Obećana zemlja da, ali ona je još daleko i mnogi će umrijeti, ali u nju neće ući. Čak ni Mojsije.
Isus prolazi kroz otajstvo muke s tvojim s tobom sam u srcu i u savjesti. Takav je pred Pilatom, pred Herodom, pred rimskim vojnicima, dok nosi križ, dok ga razapinju. Vjerujem kako je čuo s tobom sam kad je upitao zašto je ostavljen i kad je izgovorio kako u tvoje ruke predaje duh svoj.
I meni čovjeku ponekad uslijed svega ne ostane ništa tek tvoje s tobom sam. Preostane mi osloniti se na njega. Osloniti se na tebe. Uslijed dubokog mraka kad rubovi života ne upućuju na svjetlo volim čuti tvoj s tobom sam. Taj plamen svijeće koji naglo i iznenada osvijetli moju tamu. S tobom sam u kojem čujem osloni se na mene. Učinili su to toliki prije tebe. Abraham, Mojsije, David, Jeremija, Ilija. Isus je to učinio. S tobom sam osloni se na mene.
doc. dr. sc. Oliver Jurišić
Fotografija: Ivana Grabić
