Nestrpljiv sam. Kao da se plašim da nemam dovoljno vremena. Htio bih sve preko noći. Kad pomislim na tvoju strpljivost sa mnom postidim se. Zaključim koliko sam daleko od tebe kad trebam biti strpljiv s drugima. Nemam strpljenja za drugog čovjeka. Ne mogu čekati njegove odgovore. Nemam vremena za njegova pitanja. Nemam volje za stalno susretanje s njim. I nemam snage za praštanje i ponavljanje oproštenja kad me drugi zamoli.
Ne vjerujem u mogućnost promjene samog sebe koja treba trajati cijeli život. Kako rado maštam o promjeni koja ništa od mene ne zahtjeva. Nikakav napor i nikakav trud. Maštam o savršenom sebi koji preko noći postaje nova i druga osoba, novi i drugačiji čovjek.
Ali, polako sa zrelošću života i shvaćanjem kako godine usporavaju bilo kakvu promjenu učim se strpljenju i s tobom i sa samim sobom. Više ne inzistiram od tebe da mi odmah odgovoriš. Ili pokažeš. Ili me usmjeriš. Učim se strpljivo čekati. Učim se ne inzistirati na tome kako mi svaki događaj mora biti jasan i shvatljiv i kako za mene moraš to učiniti. Učim se nekako prepuštati tvom vodstvu.
I nije lako. Naviknut sam planirati život bez tebe. Donositi sve odluke bez tebe. Navikao sam na to jer sam te odavno isključio iz svoje budućnosti i budućih planova. Za mene si bio netko tko predugo čeka i predugo planira. Za mene si bio previše strpljivi Bog.
Za razliku od tebe ja sam grabio i žurio naprijed misleći kako ću na sve u životu zakasniti. Ili kako će za sve biti prekasno ako u tom trenutku ne učinim ono što namjeravam. Od silne nestrpljivosti kao da sam se negdje razbolio. Kao da me obuzela neka čudnovata bolest duha koja mi nije dala mogućnosti da zastanem, saberem se, osluhnem samog sebe i možda pričekam.
Taj neugodni glas koji mi je stalno govorio zakasnit ćeš toliko me obuzeo da sam počeo kaotično živjeti započinjući sve planove i ne dovršujući nijedan. Jer čim sam počeo planirati i misliti o jednom trenutku života već me misao obuzimala i usmjeravala na drugi i tako unedogled. Pretvorio sam se u nestrpljiva čovjeka napola dovršena života i napola ispunjenih planova.
Zbog nestrpljenja i nesposobnosti da pričekam da mi progovoriš, da te čekam život mi izgleda kao ogromno i nedovršeno gradilište. Svugdje je nešto započelo, ali nigdje ništa nije dovršeno. Je li prekasno za tu spoznaju da se jedan dobar životni plan i usmjerenje može ostvariti tako dobro da nikad ne pomislim kako sam svugdje zakasnio?
Čitajući Pisma primijetio sam kako si ti Bog od jednog plana, a ne od mnoštva planova. Recimo izbavljenje iz Egipta. To je bio tvoj plan. I samo taj plan. Nisi odmah počeo ostvarivati i sve druge planove. Samo taj, jedan. I kako ti strpljivo plan po plan koji nekako prirodno idu jedan za drugim vodiš sve kako si zamislio.
Između tebe i mene razlika je u strpljivosti. Strpljivost ne pravi mnoštvo istovremenih planova. Ne. Strpljivost kao da se kreće vremenski i prirodno. Prvo ću završiti ovo i onda ću tek početi ono. Strpljivost ima tu prednost pred svim drugim jer ne boluje od velikih i neostvarivih planova. Ona se orijentira i najviše na neke obične i svakodnevne zadaće koje treba napraviti kako bi se veliki životni plan ostvario.
Ali, ja hoću postići što više odnosno sve što mogu i strpljivost mi ne odgovara. Ona me sputava. Ako mogu ostvariti sve što želim i to mogu ostvariti brzo čemu čekanje i zašto bih trebao pričekati? To me pitanje stavlja na kušnju jer ne razumijem ponekad smisao i svrhu strpljivosti ako je sve isplanirano.
U takvim trenutcima uhvatim se kako razmišljam o našem odnosu između nas dvojice. Koliko puta sam se našao u toj situaciji gdje je već sve bilo isplanirano, ali ti si predlagao da neka još malo pričekam? I kad bih te pitao zbog čega ti bi onda naglo ušutio što je bilo kukavički s tvoje strane. Kad me već tražiš da budem strpljiv i pričekam zašto mi barem ne odgovoriš zbog čega bih to trebao?
Godinama kasnije vraćajući se nekim događajima iz života uviđam koliko si puta bio u pravu kad si me molio neka pričekam još malo, neka budem još malo strpljiv. I granica između tvoje molbe da pričekam i moje strpljivosti nije uvijek jasno omeđena. Ponekad ne znam čekam li jer ti to predlažeš ili čekam jer nisam isplanirao sve kako sam zamislio? Gdje se u konačnici u mom životu stvarno susreću tvoj poziv na strpljivost i moje čekanje?
Ponekad je strpljivi Bog jednako nedostupan i zaklonjen kao i moja budućnost koja se tek treba dogoditi. I ne čini se uvijek tako očitim gdje prestaje tvoj poziv na strpljivost i gdje počinje kraj mog čekanja da učinim ono što planiram. Nije baš tako vidljivo gdje si ti i gdje sam ja u tom odnosu.
Vraćanje u prošlost ne pomaže uvijek kad stojim pred neizvjesnom budućnošću, jer prošlost znam, a budućnost ne znam. I nema jamstva da će budućnost preda mnom biti jednog dana prošlost u kojoj je Bog imao dubokog upliva. Ne znam baš trebam li te uvijek strpljivo čekati, jer ja nemam vječnost, nego samo vrijeme.
Ti imaš vječnost i izvan vremena si i možda tek ponekad ne razumiješ kad kažem kako sam nestrpljiv jer ovdje od života imam samo vrijeme i prolaznost. I ovo dvoje nisu zahvalni pratitelji strpljivosti i čekanja.
doc. dr. sc. Oliver Jurišić
