Koje je, dakle, mjesto sakramenata u kršćanskom životu pojedinca i Crkve? Kad se sakramenti falsificiraju, odnosno kad ostanu samo isprazni obredi a ne susret s Kristom, ne mogu biti nadahnuće bratskoj ljubavi u Crkvi i prema svijetu.Ako li se pak slave s vjerom i ispravnim razumijevanjem, sakramenti postaju izvori snage, nadahnuće za ovozemaljski život i put u vječno zajedništvo s Kristom. Odnosno, sakramenti postaju i ostaju čovjeku najprikladniji način da se susretne s Bogom i da ga radost tog susreta nosi kroz ovu suznu dolinu nadom vječnog zajedništva. Sakramentalno bogoštovlje je funkcionalno djelovanje Crkve kao institucije spasenja. Ali to ne znači da su sakramenti magijski čini koji nam daju u ruke ključ da po miloj volji otvorimo vrata raja! Oni su poput koncentričnih krugova koji se šire iz središta i zahvaćaju čitavi život. U središtu sakramentalnog događanja je Crkva, a u njenom središtu euharistija, kojoj su svi ostali sakramenti usmjereni. A svi sakramenti su, zapravo, događaji u kojima vjernik doživljava kako je njegov život okružen i nošen milošću, da može uskliknuti: “Živim, ali ne više ja, nego u meni živi Krist” (Gal 2,20). Ako li i nisu autoput u nebo ipak su put u Emaus, putovanje s Kristom koji je s nama ali ga ipak trebamo prepoznati očima vjere. U svakom slučaju, već sada možemo reći s učenicima: “Zar srce nije gorjelo u nama dok nam je govorio?” (Lk 24,32).
Ako li na kraju postavimo pitanje: Je li kršćanski život prezahtjevan i sakramentalna praksa prenategnuta? – odgovor glasi: sakramenti Crkve onoliko su zahtjevni koliko je zahtjevan ljudski život. Ni više ni manje. A života se nećemo odreći niti mu umanjiti vrijednost samo stoga što nam je ponekad teško ponijeti njegov teret, ili što ga ponekad u svemu ne razumijemo.
Stoga nije bez razloga prepoznati istinitost riječi Katekizma Katoličke Crkve, kad tvrdi da su sakramenti Božja remek-djela (br. 1116) koja “impregniraju sve najvažnije etape kršćanskog života” (br. 1210) kako bismo u snazi Duha Svetoga imali trajno zajedništvo s Ocem i Sinom njegovim Isusom Kristom da bi radost naša bila potpuna (1Iv 1,3).
Tekst je preuzet uz dopuštenje autora prof. dr. sc. Ante Mateljana iz djela “O Sakramentima”.
